Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita

Berlioz je s velikom pažnjom slušao neugodnu priču o raku i tramvaju i počele su ga mučiti neke neugodne misli. «Nije on stranac! Nije stranac! — mislio je — on je čudan subjekt… ali, dopustite, tko je on?» — Vi želite zapušiti, kako vidim? — neočekivano se ne znanac obratio Bezdomnom. — Kakve cigarete volite?

— A vi imate različite, zar ne? — mračno je upitao pje snik kojemu je ponestalo cigareta.

— Kakve najviše volite? — ponovio je neznanac.

— Pa, «Našu marku» zlobno je odgovorio Bezdomni.

Neznanac je brzo izvadio iz džepa kutiju za cigarete i ponudio je Bezdomnome.

— «Naša marka».

Urednika i pjesnika nije toliko začudilo da se u kutiji našla upravo «Naša marka» koliko sama kutija. Bila je golema, od suhog zlata i kod otvaranja, na njezinom poklopcu zablistao je, plavim i bijelim svjetlom briljantni trokut.

Književnici su pomislili različite stvari. Berlioz: «Ne, stranac je!», a Bezdomni: «Gle, vrag neka ga nosi! A?» Pjesnik i vlasnik kutije zapušili su, a nepušač Berlioz je odbio cigaretu.

«Moram mu odgovoriti — odlučio je Berlioz — da, tako, čovjek je smrtan, nitko to ne osporava. Ali stvar je u tome da…» Ipak, nije mu uspjelo izustiti te riječi, jer je progovorio stranac: — Da, čovjek je smrtan, ali to bi bilo tek pola nevolje.

Zlo je u tome da je on ponekad nepredvidivo smrtan, eto u čemu je trik! I općenito, on ne može reći čak ni što će raditi danas navečer.

«Kakvo je to apsurdno tretiranje pitanja…» — pomislio je Berlioz i odvratio: — Ali, to je već pretjerivanje. Moja današnja večer meni je više ili manje točno poznata. Razumije se samo po sebi, ako mi na Bronoj ulici padne na glavu cigla… — Cigla bez razloga — značajno ga je prekinuo nezna nac — nikome i nikada ne pada na glavu. U vašem slučaju, uvjeravam vas, ona vam nimalo ne prijeti. Vi ćete umrijeti drugačijom smrću.

— Možda vi znate kakvom? — s potpuno prirodnom ironijom raspitao se Berlioz, uvučen u neki stvarno apsurd ni razgovor — pa ćete mi reći?

— Odmah, — odazvao se neznanac. Pogledom je pro— mjerio Berlioza kao da se sprema da mu šasije odijelo, kroz zube promrmljao nešto kao: «Jedan, dva… Merkur u drugoj kući… mjesec je nestao… šest — nesreća…

večer — sedam…» — pa je glasno i radosno objavio: — Vama će odrezati glavu!

Bezdomni je divlje i bijesno izbuljio oči na bezobzirnog neznanca, a Berlioz je upitao, kiselo se osmjehnuvši: — A tko zapravo? Neprijatelj? Intervencionisti?

— Ne — odgovorio je subesjednik — Ruskinja, komso— molka.

— Hm… — progunđao je Berlioz kojeg je neznančeva šala razdražila — to je, oprostite, vrlo malo vjerojatno.

— Molim da i vi meni oprostite — odgovorio je stranac — ali to je tako. Da, htio bih vas upitati što ćete raditi da nas navečer, ako nije tajna?

— Nije tajna. Sada ću otići kući u Sadovu ulicu, a za tim u deset sati navečer održat će se u MASSOLITu sjed nica kojoj ću ja predsjedavati.

— Ne, to nikako ne može biti — tvrdo se usprotivio stranac.

— A zašto?

— Zato — odgovorio je stranac i žmirkavo pogledao u nebo gdje su letjele crne ptice sluteći večernji hlad — jer je Anuška već kupila suncokretovo ulje, i ne samo da ga je kupila nego ga je i prolila. Zato se sjednica neće održati.

Nastupila je, što je valjda razumljivo, potpuna tišina pod lipama.

— Oprostite — poslije stanke progovorio je Berlioz, gledajući stranca koji je mljeo gluposti — u kakvoj je vezi s tim suncokretovo ulje… i Anuška?

— Evo u kakvoj je vezi suncokretovo ulje — odjednom je progovorio Bezdomni očito odlučivši da nezvanom subesjedniku objavi rat. — Niste li vi, građanine, bili nedavno u lječilištu za umobolne?

— Ivane! — tiho je uskliknuo Mihail Aleksandrovič.

Ali se stranac nije nimalo uvrijedio i preveselo se na smijao.

— Bio sam, bio sam, i ne jedanput! — uzviknuo je smi jući se, ali nije s pjesnika skidao nenasmijano oko. — Gdje ja sve nisam bio! Samo mi je žao što nisam našao vremena da upitam profesora što je to shizofrenija. Ali vi ćete to od njega sami doznati, Ivane Nikolajeviču!

— Odakle znate kako se ja zovem?

— Smilujte se, Ivane Nikolajeviču, ali tko ne zna za vas? — Stranac je izvukao iz džepa jučerašnji broj «Književ nih novina» i Ivan Nikolajevič ugledao je na prvoj strani svoju sliku a ispod nje svoje vlastite pjesme. Ali dokaz sla ve i popularnosti koji ga je još jučer tako radovao sada ga nije nimalo veselio.

— Ispričavam se — rekao je i njegovo se lice smrklo — možete li pričekati časak? Htio bih svome drugu reći ne koliko riječi.

— O, samo izvolite! — uzviknuo je neznanac. — Tu, pod lipama, tako je lijepo, a ja se, osim toga, nikamo ne žurim.

— Znaš što, Miša — šaptao je pjesnik, odvukavši Berlio— za u stranu — on nije nikakav turist, nego špijun. To je ru ski emigrant koji se prebacio k nama. Zatraži od njega do kumente, inače će otići…

— Misliš? — uznemireno je šapnuo Berlioz i pomislio: «A možda on ima pravo!» — Vjeruj ti meni — zapištao mu je pjesnik u uho — on se prenavlja da je lud, da bi nešto ispitao. Čuješ li kako go vori ruski — dok je pjesnik govorio, kradom je gledao i pa zio da stranac ne bi utekao — idemo, zadržimo ga, inače će otići…

Pjesnik je povukao Berlioza za ruku prema klupi.

Neznanac nije sjedio nego je stajao kraj nje, držeći u rukama nekakvu knjižicu u tamnosivom uvezu, nabijeni omot iz dobrog papira i posjetnicu.

— Oprostite mi što sam se u žaru našeg spora zabora vio predstaviti. Evo moje posjetnice, putnice i poziva dadođem u Moskvu radi konzultacije — ozbiljno je progovorio stranac, pronicavo gledajući obojicu književnika.

Ovi su se zbunili. «Vraže, čuo je sve…» — pomislio je Berlioz i uljudnom gestom pokazao da predočenje dokumenata nije potrebno. Dok ih je stranac pružao uredniku, pjesniku je uspjelo razabrati na posjetnici riječ «profesor», tiskanu latinicom, i prvo slovo prezimena — dvostruko «V» — «W».

— Drago mi je — istovremeno je zbunjeno mrmljao urednik, i stranac je stavio dokumente u džep.

Odnosi su na taj način bili uspostavljeni i sva su trojica ponovo sjela na klupu.

— Vi ste pozvani k nama u svojstvu konzultanta, pro fesore? — upitao je Berlioz.

— Da, kao konzultant.

— Vi ste Nijemac? — raspitao se Bezdomni.

— Ja?.. — upitao je profesor i odjednom se zamislio.

— Da, molim, Nijemac… — rekao je.

— Govorite izvrsno ruski — primijetio je Bezdomni.

— O, ja sam uopće poliglot i znam mnogo jezika — od govorio je profesor.

— A kakva je vaša struka? — raspitao se Berlioz.

— Ja sam specijalist za crnu magiju.

«Evo ti ga!…» — kucnulo je u glavi Mihaila Aleksan— droviča.

— I… vas su k nama pozvali zbog te specijalnosti? — upitao je i štucnuo.

— Da, zbog nje su me pozvali — potvrdio je profesor i objasnio: — U državnoj biblioteci pronađeni su izvorni ru kopisi crnorisca Herberta Aurilakijskog, iz desetog stolje ća. Od mene se traži da ih pročitam. Ja sam na svijetu je dini specijalist za to.

— Aa! Vi ste historičar? — s velikim olakšanjem i po štovanjem upitao je Berlioz.

— Ja sam historičar — potvrdio je učenjak i dodao bez veze: — Danas navečer dogodit će se zanimljiva historija na Patrijaršijskim ribnjacima!

I opet su se do krajnosti začudili i urednik i pjesnik, a profesor je pozvao obojicu da mu se približe, i kad su se oni k njemu primakli, prošaptao — Znajte da je Isus postojao.

— Vidite li, profesore — s usiljenim smiješkom oda zvao se Berlioz — mi poštujemo vaše veliko znanje, ali smo u tom pitanju na drugom stajalištu.