Meša Selimović - Derviš i smrt

Hiljadu zamjerki im je nalazio, a volio ih je. Volio i grdio. Počeo je da vodi karavane na istok i zapad, nešto iz prkosa, da pokaže prezir prema zanimanjima koja je vršio, naljućen prijekorima uglednih ljudi, a najviše možda zato da se odmori od kasabe i zemljaka, da ih ne zamrzi, da ih se zaželi, da vidi zlo i u drugim zemljama. I to neprestano kruženje, sa jednom tačkom na zemlji koja određuje smisao tom kretanju, koja ga čini odlaženjem i vraćanjem a ne lutanjem, značilo je za njega stvarnu ili zamišljenu slobodu, što je svejedno, na kraju krajeva. - Bez te tačke, za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.

Ta Hasanova misao, koja mi nije bila sasvim jasna, ta neminovnost vezivanja i napor oslobađanja, ta neophodnost ljubavi prema svome i potreba razumijevanja tuđeg, je li to nevoljno mirenje s malim prostorom i utazivanje čežnje za većim? Ili je mijenjanje mjera, da svoje ne postanu jedine? Ili žalosno, ograničeno bježanje, i još žalosnije vraćanje. (Teško mi je bilo da to shvatim i radi toga što je moja misao sasvim drukčija: postoji svijet s pravom vjerom, i svijet bez nje; druge razlike su manje važne, i svugdje bi bilo moje mjesto gdje bih mogao biti potreban).

U proljeće, prve godine poslije Hasanova povratka iz Carigrada, došao je u kasabu gospar Luko sa ženom, Dubrovkinjom, i opet se sve obnovilo, s novom snagom i novim ograničenjima.

Ni kasaba nije bila pogodna za njihovu ljubav. Jedno od njih dvoje uvijek je negdje stranac. Ukoliko su i razbijali ograde Latinluka i muslimanske kasabe, ostajale su njihove vlastite ograde. Žena se sigurno nije više mogla zavaravati prijateljstvom. Ali, osim pogleda i ljubaznih riječi, tako je bar izgledalo, ništa više nije sebi dopuštala. Pa i svoju griješnu misao o ljubavi prema Hasanu vjerovatno je na ispovijesti pokajnički priznavala. A Hasan je odlazio na svoja putovanja, i vraćao se sa željom što je rasla za dugih mjeseci odsustvovanja. Je li ta čudna ljubav određivala smisao njegovu kretanju? Je li zbog nje osjećao kob vezanosti i neprestano činio napor oslobađanja?

To je djelimična istina o Hasanu, ono što sam čuo, saznao, domislio, upotpunio, povezao u mutnu cjelinu. Malo gurava priča o čovjeku bez pravog zavičaja, bez prave ljubavi, bez prave misli, koji je nesigurnost svoga životnog puta primio kao ljudsku sudbinu, ne kukajući što je tako. Možda ima neke prijatne vedrine, i hrabrosti, u tom mirenju, ali to je promašenost.

Dragocjeno mi je to saznanje, vidim da nije jači od mene.

Ali tada sam bio opčinjen, i radije sam o svom velikom prijatelju zamišljao bajke: bio jednom jedan junak. Znanjem i umom zasjenjivao je sve muderise u Stambolu, da je htio bio bi mula carigradski ili vezir carski. Ali on je volio svoju slobodu i puštao je svoju nesputanu riječ da kazuje njegovu misao. Nikome nije laskao, nikad nije govorio laž, nikad nije tvrdio što ne zna, nikad nije prećutao što zna, i nije se bojao lala i velikaša. Volio je filozofe, pjesnike, usamljenike, dobre ljude i lijepe žene. S jednom je napustio Carigrad i otišao u Dubrovnik, a ona je za njim došla u kasabu. Prezire novac, i položaje, i moć, prezire opasnosti, i traži ih po mračnim bogazama i pustim planinama. Kad htjedne, učiniće ono što zaželi, čuće se o njemu daleko.

Zaista, smiješno je kako se malom prepravkom, zaboravljanjem sitnica, izostavljanjem uzroka, neznatnim prekrajanjem stvarnih događaja, porazi mogu pretvoriti u pobjede, promašenost u junaštvo.

Samo, moram priznati, da Hasan nema nikakva udjela u tom stvaranju bajke. Ona je bila potrebna nama a ne njemu. Hoćemo da vjerujemo da ima ljudi koji mogu više od onog što je obično. I bio je takav, u izvjesnom smislu, mogao je, bar po tome kako je primao sve što mu se dešavalo. Osmijehom se namirivao za gubitke, stvorio svoje unutrašnje bogatstvo, vjerovao da u životu nema samo pobjeda i poraza, da postoji i disanje, i gledanje, i slušanje, i riječ i ljubav, i prijateljstvo, i običan život, koji mnogo zavisi samo od nas.

Pa dobro, postoji, izgleda da postoji, i pored svega, ali je prilično smiješno, liči na djetinju misao.

Tri dana pred Hasanov povratak Alijaga je postao toliko nemiran, da nije mogao ni razgovarati, ni igrati tavle, ni jesti, ni spavati.

- Je li se šta čulo za hajduke? - pitao je neprestano, slao mene i Fazliju da se raspitamo u hanovima, kod kiridžija, i mi smo donosili povoljne vijesti, kojima nije vjerovao, ili ih je tumačio prema svojoj brizi:

- Ako odavno nisu napadali, to je još gore. Osilili su se, niko ih ne goni, mogli bi baš sad zasjesti na drumu. Fazlija! - naredio je momku iznenada, ne osvrnuvši se kad je u sobu ušla njegova kći, kadijinica, ovo mu je bilo važnije. - Nađi deset naoružanih ljudi, iznajmi konje, idi pred njega. Sačekaj ga u Trebinju.

- Naljutiće se, aga.

- Neka se ljuti! Nađi neki razlog. Kupuj smokve, ili šta hoćeš, samo se ne vraćaj bez njega. Evo ti novac. Plaćaj, ne cjenkaj se, polomi konje, ali moraš stići.

- A šta ćeš ti, aga?

- Čekaću vas, eto šta ću. I ne pitaj više, hajde!

- Imaš li dosta novaca? - upitala je kći. - Da ja dam?

- Imam. Sjedi.

Sjela je na sećiju, do očevih nogu.

Htio sam da izađem za momkom. Starac me zaustavio, kao da nije htio da ostane sam sa kćerkom:

- Kuda ćeš?

- Htio sam u tekiju.

- Može tekija i bez tebe. Kad ovako oboliš, kao ja, vidjećeš da sve može bez nas.

- Samo mi ne možemo bez svega, čak i kad obolimo - rekla je žena mirno, bez osmijeha, prigovarajući ocu zbog Hasana.

- Zašto se čudiš? Jesam li umro, da bih mogao bez svega?

- Nisi, ne dao Bog, i ne čudim se.

Bilo mi je neugodno, zbog nje. Još sam pamtio onaj razgovor o izdaji, i sklanjao pogled, da nam se oči ne susretnu. Ona je gledala mirno, lijepa i sigurna kao i u onom razgovoru koji ne zaboravljam. Kao u sjećanjima što su se javljala bez moje volje.

Okretao sam pogled u stranu, a vidio sam je, neki bljesak je u meni, i nemir. Ispunila je sav prostor, izmijenila ga, postalo je čudno uzbudljivo, grijeh se desio među nama, tajnu smo nosili oboje, kao preljubu.

Ali kako je ona mirna?

- Treba li ti štogod? - pitala je oca brižno. - Je li ti teško što si sam?

- Odavno sam sam. Navikao sam.

- Zar Hasan nije mogao da odgodi put?

- Ja sam ga poslao. Zbog nekih poslova.

Osmjehnula se zbog te laži.

- Drago mi je što je s prijateljtma. U društvu je lakše. I oni će se njemu naći na ruci, i on njima. Tek danas sam doznala da je otputovao, i požurila sam da vidim kako si.

- Mogla si doći i kad Hasan nije na putu.

- Maločas sam ustala iz postelje.

- Jesi li bolesna?

- Nisam.

- Zašto si onda ležala?

- Bože, zar moram sve da kažem? Izgleda da ćeš postati djed.

Sedefni zubi su joj blistali u smijehu: nije se na njoj vidjela ni zbunjenost, ni stid.

Starac se digao na lakat i gledao je iznenađeno, malo uznemiren, čini mi se.

- Trudna si?

- Izgleda.

- Jesi, ili izgleda?

- Jesam.

- Ah. Neka je sa srećom.

Prišla mu i poljubila ga u ruku. I opet sjela na svoje mjesto, podno starčevih nogu.

- Voljela bih i zbog tebe. Sigurno bi se radovao unuku.

Starac je uporno gledao u nju, kao da nije vjerovao, ili ga je vijest suviše uzbudila. Rekao je tiho, pobijeđen:

- Radovao bih se. Još kako bih se radovao.

- A Hasan? Hoće li se ženiti?

- Neće, čini mi se.

- Šteta. Milije bi ti bilo sinovljevo dijete nego kćerino.

Nasmijala se, kao da je to rekla u šali, iako ni jednu riječ nije rekla bez razloga.

- Želim unuka, kćeri. Od tebe ili od njega, svejedno. Od kćeri je sigurnije da je moje krvi, tu varke nema. Već sam se pobojao da ga neću dočekati.