Meša Selimović - Derviš i smrt

Ustao sam i prišao otvorenom prozoru. Tišina, tama. Potpuna, konačna. Nigdje ničega, nigdje nikoga. Prestala je da kuca i posljednja žila, utulilo se i posljednje vidjelo. Ni glasa, ni daha, ni truni svjetla.

O, svijete, pustoši, zašto baš sad tako?

Tada se u toj gluši, u toj smrti, javio negdje jedan glas, vedar, mlad, čist, i zapjevao čudnu pjesmu, snenu i tihu, ali svježu i otpornu. Kao pijev ptice. Tako je i utihnuo, kako se i javio, nenadano. Možda udavljen, kao ptica.

Ali je ostao u meni, živ, raznježio me, uzbudio, uzbunio. Taj obični nepoznati ljudski glas, na koji se do sad ne bih ni osvrnuo. Možda zato što se javio u tišini s onoga svijeta, možda zato što se nije plašio, ili što se plašio, ili zato što se oglasio meni, saučesno i ohrabrujuće.

Javila se zakašnjela nježnost. Čovječe koji pjevaš u zastrašujućoj tami, čujem te. Tvoj krhki glas mi liči na pouku. Ali čemu sad?

Gdje si, Ishače, odmetniče, da li si ikad i postojao?

Grdna si varka, zlatna ptico!

U drugoj sobi bdije hafiz Muhamed, možda je saznao i čeka da ga pozovem ili da mu dođem, pušta me da posvršavam račune sa sobom i da izmolim od Boga milost. Sigurno plače nemoćnim staračkim suzama nad tugom ovoga svijeta. On žali sve ljude. Ne voli ih na jedan način, ja na drugi. Zato smo usamljeni.

A možda bi mene požalio posebno, možda bi me izdvojio iz tog opšteg jada, i prihvatio me kao posljednji čovjek posljednjeg čovjeka.

Da mu kažem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tužan, pruži mi ruku i samo za čas budi mi prijatelj, otac, sin, drag čovjek čija me blizina raduje, pusti me da zaplačem na tvojim usahlim prsima, zaplači i ti, zbog mene, ne zbog svih ljudi, zadrži mi svoj vlažni dlan na tjemenu, kratko će trajati, a potrebno mi je; kratko, jer evo već prvi pijetlovi pjevaju.

Prvi pijetlovi! Pakosni trubaci, podstiču vrijeme, mamuzaju ga da se ne uspava, požuruju nesreće, dižu ih sa njihovih legala, da nas sačekaju, nakostriješene. Umuknite, pijetlovi, stani vrijeme!

Da li da vičem u noć, da sazivam ljude, da tražim pomoć?

Uzalud. Pijetlovi su nemilosrdni, već dižu uzbunu.

Sjedim na koljenima, slušam. U tišini sobe, negdje iz zida, iz stropa, iz nevidljivog prostora kuca kudret-sat, nezaustavljiv hod sudbine.

Potapa me strah, kao voda.

Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše,

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi,

Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli,

Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,

Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin:

Nisam znao da je bio toliko nesrećan.

Mir njegovoj namučenoj duši!

1962-1966.

O piscu

Mehmedalija Meša Selimovićje rođen u Tuzli 1910. g. Nakon završenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do početka Drugog svetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren 1942, a 1943. g. našao se na slobodnoj teritoriji. Učestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora.

Posle rata je jedno vrijeme radio kao univerzitetski nastavnik u Sarajevu. Potom obavlja niz visokih dužnosti u kulturi (bio je direktor "Bosna-filma", direktor Narodnog pozorišta i, konačno, glavni i odgovorni urednik u izdavačkom preduzeću "Svjetlost" u Sarajevu).

Zbog prigušenog sukoba s tadašnjim političkim rukovodstvom u BiH - manifestovanog pojedinačnim gestovima, izjavama i natpisima - napušta Sarajevo i prelazi u Beograd. Nastavlja sa objavljivanjem svojih dela.

Bio je prozaist raznovrsne tematske i žanrovske orijentacije. Počeo je sa književnim radom relativo kasno, prozom sa ratnom tematikom, da bi potom svoj literarni rad usredsredio na refleksiju i univerzalne teme: čovjek, njegova egzistencija i sudbina.

Njegov književni opus obuhvata pripovetke: "Prva četa" (1950), "Tuđa zemlja" (1957); romane: "Tišine" (1961), "Magla i mjesečina" (1965), "Derviš i smrt" (1966), "Tvrđava" (1970), "Ostrvo" (1974); studije i eseje: "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966). Njegov autobiografski spis "Sjećanja" (1957) govori o piščevom životu, književnom radu i nekim književnim i kulturnim događajima i ličnostima.

Puni uspeh postigao je romanom "Derviš i smrt" (1966). Ovaj roman je osvojio sve značajnije domaće književne nagrade. Sledi, takođe, značajan roman "Tvrđava" (1970). Ova djela prevode se i objavljuju i u drugim zemljama.

Meša Selimović je umro u Beogradu 1982. g.