Meša Selimović - Derviš i smrt

Moje je i ovo što je prazno, čega nema.

Žudio sam da dođem ovamo, mirisao sam vjetar, kao kurjak, moja je želja nalazila pravac, i evo me, ovdje sam, nema čuda kome sam se nadao, ali je dobro, ali je lijepo, ali je tiho. Tiho, kao u snu, tiho, kao u prezdravljanju.

Dodirnem dlanom mekanu travu, tek izraslu, nježnu kao dječija koža, i zaboravim na probuđenu zemlju.

Mislio sam na zavičaj, na rodnu kuću, žureći ovamo, i na nju, ponekad.

Sad sam mislio samo na nju.

Bilo bi bolje da si me čekala, šaptao sam, u sebi, bilo bi lakše. Ne znam zašto, ali bi lakše bilo. Možda si ti važnija od zavičaja, i rodnog doma, sad, kad te nema. Kamo sreće da te nema, bilo bi lakše, bilo bi bolje. Bez tebe, više me bole tuđe daljine, i prazni drumovi, i čudni snovi koje sanjam i na javi, a ne mogu da ih odagnam, bez tebe.

Ne želim, svejedno je, a dozivam njenu sjenu, njen nestali lik, da se oprostim, posljednji put, da je ostavim još jednom.

I uspio sam da je prizovem, da je stvorim od zelenog šiblja, od odsjaja vode, od sunčeva svjetla.

Stajala je, daleka, sva od sjena. Ako se dašak vjetra javi, nestaće.

Želim to, i strahujem.

- Znao sam da ćeš doći - rekao sam. I odmah, bez stanke:

- Kasno je, ničega više nema, osim u mojim mislima. Pa neka ni toga ne bude.

- Alahemanet - rekao sam, za oproštaj. - Neću ti dozvoliti da me progoniš kao avet. Uvijek stojiš između ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari, kao svijetla prikaza, ispunila si ovaj prostor sobom, kao ogledalo, natopila ga mirisom, kao postelju. Otići ću u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike neće biti u meni.

- Zašto držiš glavu u dlanovima? - upitala me. - Jesi li tužan?

Otići ću, rekao sam, i zatvorio oči, spustio kapke, kao vizir, kao kapiju, da utamničim njenu nestalu sliku. Otići ću, da te ne gledam, otići ću, da ne mislim na izdaju.

- Znaš li kako mi je bilo? Znaš li kako mi je i sad?

Otići ću, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijeće ga vjetrovi i sprati kiše, nadam se. U meni će ga potrti pozlijeđenost.

- Zašto si otišao jesenas? Čovjek nikad ne treba da ode, kad ima razloga da ostane.

- Morao sam da odem.

- Ostavio si me. Šta si tražio po svijetu? Vratio si se tužan. Je li to sve što si dobio?

- Tužan sam zbog rana, umora, zbog mrtvih drugova.

- Tužan si i zbog mene.

- Tužan sam i zbog tebe, ali neću da ti kažem. Danima i sedmicama sam putovao, da te vidim. Uveče sam lijegao pod šumsko drvo, gladan, izubijanih nogu, promrzao od ledene kiše, i zaboravljao na sve, razgovarajući s tobom. Koračao sam drumovima bez kraja, uplašio bih se koliko ih ima i kakve su strašne razdaljine na svijetu, da te nisam držao za ruku, išao uz tvoje bedro, uz tvoj bok, jedva čekajući ravan drum, da zatvorim oči, da mi budeš bliža i jasnija. Zašto plačeš?

- Govori još, kako si mislio o meni.

Obrazi su joj blijedi, pod očima duboka sjenka od trepavica, savijena koljena drhte na zemlji, pored njih položene ruke, dlanovima dodiruju travu, kao moje maločas.

- Zašto si došla?

- Hoćeš li da pođemo zajedno u svijet? Sve ću ostaviti i pobjeći s tobom.

Već tri dana je tuđa žena, tragovi tuđih ruku su ostali na njoj, tuđa usta su skinula mašak s nje.

Rekao sam to, užasnut.

- Baš zato - odgovorila je nerazumno, nerazumljivo.

Uhvatio sam je za mišice, kao davljenik, tuđu, svejedno mi je, svoju, oduvijek, nisam znao šta je oduvijek, znao sam samo za taj čas, jedini važan, što je potirao vrijeme, i žaljenje, drhtavi prsti su se zaboli kao klinovi, niko mi je ne bi mogao oteti, osim mrtvu, držao sam je oštrim kandžama pribodenu za zemlju, utihnula je rijeka, zvonila su samo moja zvona, nepoznata i nezaljuljana dotad, sva zvona, kao na uzbunu, okupiće se ljudi, ne tiču me se ljudi, nema ljudi, o, snu moj, koji si postao žrtva.

Onda su se zvona zaustavila, vratio se svijet, pogledao sam i vidio je novorođenu, udavljenu, bijelu na travi zelenoj kao ijed, pretvorenu u goli bjelutak, uraslu u zemlju, kukurijek joj cvjeta iz pazuha, visibaba između bedara, maca s topola praminja po svijetloj koži, da li da je ostavim da je zatrpa, ili da je položim u duboki vir, ili odnesem pod kamenu mogilu iznad šume. Da li da legnem pored nje, i postanem trava proljetna, i šibljika vrbova?

Otišao sam, ne osvrnuvši se, ne znam da li me dozivala, i zapamtio je čudnu, kao stećak.

- Hej - viknuo sam ponekad kroz prostranstvo vremena, dozivajući bijelu proljetnu mogilu, ali iz daljine nije bilo odjeka.

Tako sam i zaboravio.

I ne bih se, vjerujem, ni sada sjetio, da ove noći, baš ove noći, nije došao njen sin. I moj, možda.

Znam, mogao bih da kažem, kao i svaka budala: da se nije desilo to što se desilo, moj život bi bio drukčiji. Da nisam otišao na vojnu, da nisam pobjegao od nje, da nisam pozvao Haruna u kasabu, da Harun nije... Smiješno. Šta bi onda bio život? Da je nisam ostavio, da mi nije izgledalo lakše pobjeći nego prkositi cijelom svijetu, možda ne bi bilo ni ove noći, ali bih tu ženu sigurno zamrzio, misleći da je stala na put mojoj sreći, omela me da ne uspijem u životu. Jer ne bih znao ovo što sad znam. Čovjek je proklet, i žali za svim putevima kojima nije prošao. A ko zna šta bi me i na drugim čekalo.

- Sreća tvoja što si otišao iz sela - kaže mi mladić sneno.

- Idi, spavaj, umoran si.

- Sreća tvoja.

- Probudiću te rano. Idem na put.

- Daleko?

- Hafiz Muhamed će se pobrinuti za tebe. Hoćeš li da ostaneš u tekiji?

- Meni je svejedno.

I meni je. Neka sam izabere, neka okuša. Ništa mu ne mogu pomoći. Niko nikom ne može pomoći.

Htio je da me poljubi u ruku, tako su ga sigurno nasavjetovali, da bi me odobrovoljio i da bi pokazao zahvalnost koju ne osjeća. Nisam dozvolio.

Otišao je, umoran, dalek je put od sela do kasabe (još dalji od kasabe do sela), možda malo začuđen što se sve dobro svršilo, možda i ožalošćen što će ostati. Mimoišli smo se, hladni i tuđi.

Gotovo s gađenjem sam mislio kako je moglo da bude i drukčije, da ga zagrlim, da se poljubimo, da mu govorim pametne savjete, da suznih očiju držim njegovu čvornovatu ruku, šapćući žalostivo: sine moj, da maloumno tražim svoje crte na njegovom licu, da ga raznježim posljednjom svojom slikom koja će mu ostati u sjećanju. Zaista je bolje da mu u sjećanju ostane nešto ljepše i pametnije.

Da, stajao sam nad njim, sa svijećom u ruci, dok je spavao najčvršćim snom, koji je dat samo mladima, i glupacima, i uzalud tražio nježnost u sebi. Svjetlo je skakalo po izbočinama njegova lica, koščata prsa su disala spokojno, jaka usta, slična mojima, smiješila su se nečemu što je ostavio, još nerazdvojen. Mislio sam: zamijeniće me na ovom mjestu, i u životu, moja kost, možda, ja nekadašnji; življenje se nastavlja. Ali se u meni ništa nije zatalasalo, prisiljena misao je ostala hladna, nisam se sagnuo da ga poljubim ni dlanom dodirnem. Nisam sposoban za nježnost.

Pa ipak, želim ti sreću, mladi čovječe.

Pasvandžija je negdje u mraku oglasio ponoć. Posljednju moju ponoć, posljednji dan: svojim krajem dočekaću mu početak.

Znam to, a začudo, izgleda daleko sve što treba da se desi, i sasvim nestvarno. Duboko u sebi vjerujem da se neće ni desiti. Znam da hoće, ali se nešto u meni smješka, opire, odbija. Desiće se, ali je nemoguće. Ono što znam nije dovoljno. Još je suviše života u mome srcu, i ne pristajem da shvatim. Možda i zato što ovo pišem: nisam klonuo, otklanjam smrt.

Ali čim sam spustio kalem, dugo nisam mogao da ga uzmem u utrnulu ruku, zbog umora ili bezvoljnosti, zbog misli što se javila kukavički, da nikakva smisla nema to što radim. I pošto sam ostao bez odbrane, oživio je svijet oko mene. A svijet je tišina, i tama.