Meša Selimović - Derviš i smrt

Pomogao je Dubrovčaninu kod jednog Bosanca, sina zlatara Sinanudina, da brže svrši posao zbog kojeg je došao, da dobije dozvolu i povlastice za trgovinu s Bosnom. Time je pridobio njegovo prijateljstvo, ali je skratio njihov boravak, srećan zbog njegovog povjerenja, kojim kao da mu je oprošten grijeh ljubavi, nesrećan zbog skorog rastanka, koji bi ga ostavio u čami, goroj od one ranije. A da li je Dubrovčanin osjećao povjerenje, ili mu je vezivao ruke njime, jer je poznavao ljude, ili je toliko vjerovao svojoj ženi, ili nije imao mašte, ili mu je bilo svejedno, teško je reći, ali on nije ni važan u toj smiješnoj ljubavi. Kažem: smiješnoj, i kažem: ljubavi, jer je bila i jedno i drugo. Uplašen, ili ohrabren, zato što će brzo otići, Hasan je rekao Mariji (to joj je bilo ime; Mejrema) da je voli. Da li zbog njenog bljedila, iako je čula samo ono što je znala, ili zbog svoje naivnosti, Hasan je rekao, što mudar i iskusan čovjek ne bi ni pomislio da kaže, da mu je žao, zbog njenog muža, jer mu je prijatelj, a možda će i nju uvrijediti, jer je čestita žena, ali morao je da joj to prizna, i ne zna što će biti od njega kad ona ode. Tako je i žena bila prisiljena da se zakloni za muža i za čestitost, i da ga vrati na bezopasno mjesto prijatelja porodice. Za divno čudo, kao da je ta Hasanova naivnost pobijedila njenu strogost: izgleda da ga je tada zavoljela.

Ali su katolička vjernost ove fratarske štićenice i njen istinski strah od grijeha zakopali ljubav u njoj u najtajnije predjele srca, obavezavši i njega da je ne sili na otkrivanje, presrećan što je znao da postoji. Kako joj je on sve ispričao o sebi, otkrivši i ono što nije nikome, predložila mu je da zajedno s njima, lađom, pođe u Bosnu, preko Dubrovnika, kad ga ionako ništa ne drži u Carigradu. Htjela je da pokaže i sebi i njemu da se ne boji ni sebe ni njega. Malo je" la route des écoliers", rekla je, objasnivši, jer on nije znao francuski, da je to duži put, kojim se djeca vraćaju kući iz škole, ali je sigurniji. Branila se i francuskim, jer je osjećala da ga oduševljava poznavanjem tog čudnog francuskog jezika, stvorenog za žene. Zaboravila je da bi ga oduševila i kad bi govorila gurbetski. Kao što je zaboravljala da se slabo brani time što ga oduševljava. Na lađi su se rjeđe viđali nego što se Hasan nadao. Trgovac je teško podnosio uzburkano more, i gotovo cio put preležao u postelji, mučeći se i povraćajući. Hasan je vidio kako to izgleda, osjetio težak vonj, zbog koga se kabina satima morala vjetriti, da bi u trenutku, kad je sve oprano i prozračeno, ponovo sve bilo opoganjeno i usmrađeno, a jadni čovjek je bio žut i modar, kao na samrti. Možda će i umrijeti, mislio je sa strahom, i s nadom, a poslije se kajao zbog te surovosti. Marija je, s nekim ružnim smislom za žrtvu i trpljenje, provodila s mužem najviše vremena, čistila i vjetrila kabinu, tješila ga i držala za ruku, pridržavala mu glavu kad se grčio od povraćanja, što njegove muke nije umanjilo, niti je ta ružna slika njenu ljubav prema mužu uvećala. Kad bi zaspao, izlazila bi na palubu, gdje je Hasan nestrpljivo očekivao da vidi njenu talasavu vitku priliku, a onda sa strahom brojao minute kad će je njena dužnost pozvati u smradnu kabinu, da - ganuta svojom žrtvom - misli na čisti morski vjetar i nježan glas koji je govorio o ljubavi. Nisu govorili o svojoj ljubavi, već o tuđoj, a to je isto. Ona je govorila evropske ljubavne stihove, on istočne, a to je isto. Nikad im tuđe riječi nisu bile potrebnije, a to je isto, kao da su izmišljali svoje. Zaklonjeni od vjetra iza kapetanske kućice, ili iza sanduka i denjkova na palubi, zaklanjali su se i za poeziju, i poezija je tada našla svoje puno opravdanje, ma šta se o njoj govorilo. A kad bi žena postala svjesna grijeha, kad bi osjetila da je suviše lijepo, kažnjavala se mužem i žrtvom. - Marija - šaptao je mladić, koristeći se njenim dopuštenjem da je zove imenom, što mu je ličilo na najvišu milost - hoćete li izaći večeras?

- Ne, dragi prijatelju, mnogo stihova najedanput, to nije dobro, moglo bi da postane otužno. A i vjetar je hladan, nikad sebi ne bih oprostila ako nazebete.

- Marija - gušio se mladić. - Marija.

- Šta je, dragi prijatelju?

- Onda vas neću vidjeti do sutra?

Puštala je da joj drži ruku i slušala udaranje talasa i kuckanje njegova bila, želeći možda da zaboravi vrijeme, a onda se budila:

- Dodite u našu kabinu.

I odlazio je u njihovu kabinu, da se guši u kiselom vazduhu i uskom prostoru, i da s čuđenjem gleda s kakvom privrženošću Marija njeguje muža. Plašio se da od toga i njega ne spopadne morska bolest.

Na domak Dubrovnika, posljednje noći, stisnula mu je ruku, bez uspjeha je pokušao da je zadrži, i rekla:

- Uvijek ću pamtiti ovo putovanje.

Možda zbog Hasana i stihova, a možda zbog muža i povraćanja.

U Dubrovniku je dva puta bio drag gost u njihovoj kući, u mnoštvu tetaka, strina, rođaka, poznanika, prijatelja, i oba puta je jedva čekao da pobjegne od tog nepoznatog svijeta, koji je na ulicama grada jedva obraćao pažnju na njegovo istočnjačko odijelo, a u salonu gospar Luka i gospe Marije gledao u njega kao u čudo. Kao da je bilo nečega nepriličnog u tom njegovom dolaženju, pa je i on bio usplahiren i neprirodan. Kad se još susreo s Marijinom hladnom pažnjom, zbog čega mu se učinila gotovo sasvim strana, daleka, lažno nasmiješena, postalo mu je jasno da se baš u njenoj kući vidi njihova stvarna odvojenost. Ovdje su oni bili dvoje stranaca, koje je sve rastavljalo, ne od juče. Navike, običaji, način kako se razgovara, način kako se ćuti, ono što su od ranije mislili jedno o drugome, i ne znajući se, sve je to provalija među njima. Shvatio je da je Marija u ovom gradu zaštićena i odbranjena, kućama, zidinama, crkvama, nebom, mirisom mora, ljudima, sobom ovakvom kakva nigdje nije. I to baš od njega, možda baš samo od njega. Možda čak i on od nje. Jer se ledio od pomisli da živi u ovom divnom mjestu, i sam, i s njom, u dušu mu se uvukla tuga kakvu nikad nije osjetio, i sa radošću se oprostio kad je naišao na jedan trgovački karavan koji je s Ploča, u Taboru polazio u Bosnu. Radost ga je držala i kad je vidio ivanplaninski snijeg, i bosansku maglu, i osjetio ljuti igmanski vjetar, i ušao razdragan u namračenu kasabu, stisnutu između brda, i ljubio se sa zemljacima. Kasaba mu je izgledala manja, ali je kuća bila veća. Sestra mu je ljubazno rekla da bi bila šteta da majčina kuća propada prazna. Bojala se da se ne useli u veliku očevu kuću. S ocem se odmah posvađao, možda najviše zato što je starac bio raznio glas o njegovoj slavi i uspjesima u Stambolu, da napakosti zetu kadiji, koga nije trpio, i sad se osjećao lično prevaren i osramoćen. Mještani su njegov dolazak protumačili kao neuspjeh, jer niko pametan ne bi iz Carigrada došao u kasabu, niti bi napustio visoku carsku službu, da nije morao. Oženio se, zbog Marije, zbog sjećanja, zbog praznih odaja, zbog tuđeg navaljivanja, jedva jednu zimu izdržao sa ženom, glupom, brbljivom, gramzivom, oslobodio se i nje i njene porodice; poklonivši im imanje u okolini grada i novac, dat tobože u zajam. I onda počeo da se smije. Njegov zavičaj nije zemlja iz snova, njegovi zemljaci nisu anđeli. A on ih ne može više ni popraviti ni pokvariti. Ogovarali su ga, sumnjičili, zajedali, rođaci su ga očerupali kao kurjaci, koristeći njegovu želju da se što prije otarasi žene, dugo nije silazio s tuđih jezika, bio im je dobrodošao da njime ubiju čamu. Sjetio se kako je u Carigradu govorio o plemenitosti svojih zemljaka, i smijao se. Srećom po sebe, nikome nije ništa zamjerao, nije se ni žalostio, sve što mu se desilo primio je kao žestoku šalu. Drugi su još gori, rekao je, braneći, čini mi se, više svoj raniji zanos nego istinu. Za dvije-tri godine opet ih je zavolio, navikao se on na njih i oni na njega, počeo i da ih cijeni, na svoj način, s podsmijehom ali bez zlobe, poštujući više život i ono što postoji u njemu nego svoje želje o njemu. - Pametni su ovo ljudi - rekao mi je jednom, s onom čudnom mješavinom podrugljivosti, i ozbiljnosti, koja me često zbunjivala. - Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikud ne žure, jer sam život žuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ninašto, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi inađom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo, što govorim, kao da o sebi govorim.