Meša Selimović - Derviš i smrt

Fazlija je nudio da mu dovede prijatelje, na tavlu ili na razgovor, htio da izvede ždrijepca na avliju, pod prozore, pitao da ode u planinu po izvorsku vodu što čisti i jača krv. Starac je sve odbio i zatražio samo da mu stave jastuke na sećiju do prozora i gledao u avlijska vrata, kao da bi Hasan mogao ranije doći, ili je tako lakše zamišljao njegov povratak.

Kako je proveo tolike godine bez sina? - mislio sam, iznenađen ovom ljubavlju i tugom zbog rastanka. I padalo mi na um čudno objašnjenje Hasanovo, da baš njihova tvrdoglava svađa opravdava ovu ljubav, čini je ovakvom. Da je postojala oduvijek i uvijek, zamorila bi se, olinjala. A da nije postojala želja za njom, usahnula bi. Nije me dirala ta ljubav u početku, bio sam hladan prema njoj, čak i neraspoložen. - Šta hoćeš, starče? - govorio sam u sebi ljutito. - Treba li cio svijet da vidi tu tvoju ljubav? I zar je teško tako je pokazivati? Lakše je uzdisati, i cviliti, nego ćutati. I šta je tvoja ljubav? Staračka raznježenost, strah pred smrću, želja za produženjem života, sebičnost što se drži za tuđu snagu, vlast roditeljske krvi. A zašto? Za slast sitnog nasilja i za bespomoćno hvatanje sinovskih ruku, kad sve ostalo izmakne.

Ali sam se uzalud branio, napadajući i omalovažavajući. Poražavala me ta ljubav. Hvatao sam se kako mislim na svoga oca i pokušavam da ga približim sebi. Da li bi bilo moguće da sa radošću očekujem njegovu riječ, da strepim zbog njegove bolesti, da se zbog njega odričem svega što mi je drago? Oče, šaptao sam, uživljavajući se, cijedeći svu muku života iz sebe, da sažaljenjem podstaknem potrebu za ljubavlju; oče, babo. Ali drugu riječ nisam nalazio, nježnosti među nama nije bilo. Možda sam i oštećen radi toga: ipak je ta vezanost za drugog pristojna strana čovjekova. Možda sam s takvom žedi primio Hasanovo prijateljstvo, da zadovoljim tu ljudsku potrebu, jaču od razuma.

U početku me starac primio nepovjerljivo. Pokušao je da govori šta bilo, ali su ga nepotrebne riječi davile, nije uspijevao da laže. Začudio sam se koliko Hasan liči na njega, samo je izbrušen, istanjen, omekšan.

- Čudan si ti čovjek - rekao mi je. - Malo govoriš, kriješ se.

Požurio sam da objasnim kako mi je to možda prirođena osobina, koju sam u našem redu još i učvrstio. A ako izgledam čudan, vjerovatno je to posljedica svega što mi se desilo.

- Kriješ se iza riječi. Ne vidim šta je u tebi. Eto, desila ti se nesreća, zaklali su te da ne može gore, a ne čuh od tebe ni proklinjanje ni žalost. A govorio si o bratu.

- Što mi se desilo, suviše je teško da bih o tome mogao govoriti. Mogu reći samo onome ko mi je kao i brat.

- Jesi li našao takvog?

- Jesam.

- Oprosti, ne pitam zbog sebe.

- Znam. Obojica smo vezani za njega, ti više, po krvi i po očinstvu, ja po prijateljstvu, jačem od svega što čovjek može bez grijeha osjećati.

Da je trebalo, i prevario bih ga, lako, jer je sinovljevo ime uspavljivalo njegovo lukavstvo i iskusnu opreznost. Ali nije trebalo, zaista sam tako mislio. A što sam govorio svečano, to je zbog starca, da bude ljepše, i da umirim njegov strah od ljudi koji se kriju.

Zbog sina me lovio, zbog sina me primio. I lukavstvo i povjerenje rasli su iz istog korijena.

Hasanova udaljenost nas je navela da počnemo stvarati bajku o njemu. Bio jednom jedan carević.

A sam Hasan je, začudo, najčešće govorio o svojim porazima, bez žaljenja, smijući se. Ali, po dejstvu suprotne misli, što je veoma pronicljivo zapazio, njegovi porazi nisu izgledali ni teški ni uvjerljivi. Čak su se čarolijom njegove vedre iskrenosti pretvarali u uspjehe o kojima neće da govori i do kojih mu nije naročito stalo.

Poslije sam pokušavao da odvojim bajku od stvarnosti, ali ma koliko da sam znao istinu, teško sam uspijevao da se oslobodim opčinjenosti, u kojoj često sami sebe ulovimo, želeći da imamo svoga junaka.

Po onome što nije bajka, izgleda da ničeg neobičnog u njemu nije bilo. Prošavši u školi kroz vatru vjerskog zanosa, a još mlad izučivši Abu Sinaovu prirodnu i kritičku filozofiju kod nekog slobodoumnog siromašnog mislioca, kakvih je na Istoku bilo mnogo, a koga je često pominjao sa ljubavlju i podsmijehom, ušao je u život sa teretom koji većina nas nosi: s primjerom velikih ljudi pred očima i sa željom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima ćemo se jedino susretati. Neko se brže otarasi tih nepogodnih uzroka, neko sporije, neko nikad. Hasan se rđavo prilagodio, preosjetljiv zbog svega što je njegovo lično i zavičajno, uvjeren u ljudske vrijednosti koje će svugdje steći priznanje. Našavši se u bogatom carskom gradu, sa složenim vezama i odnosima među ljudima, nužno nemilosrdnim, kao među ajkulama u debelom moru, lažno pristojnim, uglađeno licemjernim, isprepletenim kao paukove niti i mreže, neiskusna čestitost jednog mladića zaplela se u pravo vještičije kolo. Sa svojom starudijom, s kojom je pokušavao da se probije kroz carigradski cestar, s naivnom vjerom u poštenje, ličio je na čovjeka koji goloruk ulazi u borbu protiv vještih gusara naoružanih najopasnijim oružjem. Sa svojom nezlobivom vedrinom, čestitošću i stečenim znanjem, Hasan je ušao u taj zvjerinjak sigurnim korakom neznalice. Ali kako nije glup, ubrzo je vidio na kakvo je ugljevlje nagazio. Mogao je ili da pristane na sve, ili da ostane neprimijećen, ili da ode. A on je, neobičan kao uvijek, odbijajući carigradsku surovost, počeo sve više da misli na svoju kasabu, i da njen tihi život suprotstavlja ovom uzburkanom. Rugali su mu se, prezrivo govorili o tom zabačenom, zaostalom vilajetu. - O čemu to govorite? - pitao je začuđeno. - Ni sahat hoda odavdje postoji zaostali vilajet kakav je teško i zamisliti. Tu, pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se sakuplja iz cijelog carstva, žive vaša vlastita braća, kao prosjaci. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?

Jedni su ga mrzili, jedni prezirali, jedni izbjegavali, i on je osjećao sve veću usamljenost i čežnju za zavičajem. Jednog dana udario je nekog svog zemljaka koji je pričao ružne šale o Bosancima, i izašao na ulicu, tužan i postiđen, i zbog zemljaka i zbog sebe. Tada je čuo Dubrovkinju i njenog muža, pored jednog bazara, govorili su njegovim jezikom. Nikad mu se ljudski jezik nije učinio ljepšim, niti mu je iko bio miliji od te vitke žene gospodskog izgleda i debelog dubrovačkog trgovca.

Već mjesecima Hasan ništa nije radio, prilično rastočen besposlicom i zaludnošću svog bazanja po velikom gradu, a otac je štedro slao novac, ponosan na carsku službu svoga sina. I dok je Dubrovčanin svršavao svoje poslove, Hasan je pratio njegovu ženu po najljepšim mjestima Carigrada, najljepši jezik slušao iz najljepših usta, zaboravljajući na svoje smiješne muke, a izgleda da ni žena nije nastojala da pobjegne od njega. Ono što je najviše privuklo nježnu dubrovačku gospu, vaspitanu u Maloj braći, ovom mladom Bosancu, nije bilo to što je naočit, uglađen, obrazovan, već što je sve to a što je Bosanac. Zamišljala je da je svijet iz tih dalekih provincija grub, lud, pust, zadrt, da ima u njemu junaštva koje pametan čovjek ne cijeni suviše, ni uvijek, i nekog smiješnog ponosa zbog vjerne službe onome ko mu nije prijatelj. A ovaj mladić nije ni grub, ni pust, ni neuk, ravan je svakom dubrovačkom plemiću po držanju, ugodan sabesjednik, koristan pratilac, oduševljen njome (to je podiglo vrijednost svih njegovih osobina) i toliko uzdržan, da se sa sumnjom gledala u ogledalu kod kuće. Nije ni pomišljala na ljubav, ali je bila navikla na udvaranje. Očekivala ga je sa zebnjom i nelagodnošću, a kad je izostao, začudila se, i počela da ga gleda s većom pažnjom. Hasan, sasvim mlad, i pošten, nije znao za laku riječ, koja ne obavezuje ni njega ni ženu, a ni on nije mislio na ljubav, dovoljno mu je bilo oduševljenje zbog ovog susreta. Ali je ljubav mislila na njega: uskoro je bio zaljubljen. Kad je to otkrio pred sobom, sakrio je pred njom, nastojeći da se ne oda ni pogledom. Ali je žena saznala odmah, čim su se plahe vatre pojavile u njegovim očima (morala je priznati da su lijepe) i počela da se štiti pojačanim prijateljstvom, ponašajući se kao sestra, bez ustručavanja. Hasan je sve više tonuo u ljubav, ili se sve više dizao na njenom talasu, i niko ne treba tome da se čudi, bila je lijepa (to kažem usput, jer to u ljubavi nije važno), bila je nježno ljupka, a to je u ljubavi važno, bila je prvo stvorenje koje je odagnalo njegovu mutnu uznemirenost i uvjerilo ga da ima stvari koje mlad čovjek ne može nekažnjeno zaboravljati.