StaVl Zosimov Premudroslovsky - Burping zubasta žaba. Fantazijska komedija

– — Ne vičite kao svinja. – Pukik je otišao.

– — A šta je «svinja»?

– — Ne znam, pa mi je palo na pamet.

– — odakle?

– — Od deve.

– — Camel? Šta je ta riječ?

– — Ah?.. Da, kao i «svinja». Ostavite me na miru, već potresen.

– — Ahh! Da, opustite se.

– — Šta, «aaaaa»? – prekine je Pukik.

– — Da, shvatio sam?! – Zulka je odmahnula očima.

– — Šta, «shvaćeno»?

– — Ta svinja je «deva», a «deva» je..

– — «svinja»! – dodao je komadić i pokupio još jedan korijen sa zida. – Ne blista… Želiš li jesti? – i zabila ga u oko.

– — Uh.. – pljunula je. – Da, šta jedete, ali jejte. Pogledajte oko sebe. Kako je sve lijepo, dušo..

– — Toto i to, koji je taman i nije hren, nije vidljivo, osim vas.

– — I bolje pogledajte, ovo je vaša domovina, domovina!!

Pukik je glupo i kiselo podigao lubanju i skrenuo koncentrirani pogled i opet ništa nije vidio. Neprimetno je pogledao sa bočnog vida… i opet pored.

– — Da, ne gledate, već gledate unutra, duboko u smisao…

– — sta?

– — Ovo!.. Šta želimo unutra.

– — Ne vidim ništa. – a Pukik je uljudno spustio svoj komad.

– — Kako to: vidim, ali ti ne? -Zulka je vratnim živcem u dva kruga uhvatila za lubanju i počela se okretati: sada desno, pa lijevo, pa gore, pa dolje … – A vidite li sada ljepotu tame otadžbine?

– — Pa šta?! – Punkik. – sve je isto tužno..

– — Da, izgledate još bolje! – a ona ga je, u svom djetinjastom raspoloženju, spustila poput atletskog čekića. Lobanja mu se vrtjela, a nisu se pojavile zvijezde, već mrlje u očima.

– — Ostavite me na miru, ružno. povikao je.

– — Ah tako?! – i ona je, iskorištavajući svoju moć nadmoći, a bile su i komade dva puta manje od Kazula, izravnala je svoj optički živac i bacila ga, po inerciji kutne brzine, na zid. Krhotine nisu imale živčane završetke i samim tim nije osjećao bol, pa je Pukik počeo odskakati od tvrdih površina poput bilijarske lopte i rikošeta: klikajući čelom o kamen koji se zabijao u zid, pa u strop, pa strop, o pod, opet prema zidu, još jedan zid o podu, opet o zid, plafon, o pod, opet o zid, drugi zid, plafon, oko poda, o zid, drugi zid i nehotice pojurio prema Zulki.

– — I dođite sami, inače će uskoro doći do neke vrste smanjenja … – Shisha je duboko udahnula.

– — Koje su kratice? – Zulka je pokušala odmotati oko, ali očna jabučica se preklapa te je na mjestu spajanja s vratom hvatana živac od prethodne runde.

– — Morate ići na časove. – nastavio je još jedan kazul po imenu Sopluška. – u Galupiji, tokom katastrofe.

– — Zaloga korisnog zračenja je potrošena. – slomljen je prvi fragment, zvao se – prvi.

– — Greznice … – dodao je Drugi, također su ga zvali isto.

– — I zato, tako da svi ne umru dobro, loši će trunci biti uništeni.

– — Neka im bude hrana za dobro.

– — Da, ionako ćemo umrijeti ako ne nađemo drugi izvor hrane. – zaključio je Šiša i svi su odjednom zaplakali. Zulka još nije shvatila što je rečeno, važnije joj je da se brzo odmota, te se povukla i podigla jedan okret, a očna jabučica uz pomoć nožne kosti izvukla i izvirila u odmotavanju, potom u navijanju i tako pet puta. Oko mu je visjelo na potezu i nakon trenutka kad je tijelo naletjelo na oko, pogodilo ga je. Oko mu je odletjelo od tijela i pružilo nerv prema vratu, ono je izvirilo i povuklo se iza oka duž tunela. Oko mu je bilo odmotano i zbog strije je povukao Zulka, snažno se okrenuo uza zid i izbio krhotinu iz rupe. Čopik je izletio, a pogled mu je visio u otvoru. Braća su požurila u pomoć i, kao prvi put, «potezala» do mravinjaka, s poteškoćama su iz petog pokušaja izvukla oči iz zaglavljivanja i zid se srušio, stvarajući nepoznanice u ogroman otvor. Prije sela Galupy nije znao za zemaljski život ili im uprava nije dojavljivala.

Svi su se valjali po petama i osjetili prirodnu zemaljsku svjetlost Sunca dok selo nije ugledalo najveći dio Galupa.

Iznenada, ponovo je došlo sumrak i ćelavi vrabac Stasyan jedva je uleteo u rupu i zaglavio se u podu svog trbuha…

– — Oh, ko si ti? – pitala je Zulka.

– — udari ga!! – vikao je deseti krokodak, a budući borci zauzeli su ne tako naučen napad napada nazvan «protivavionskim». Od udarca su se sve muve raspale i pobegle, koje one uginule, treće su odletele.

– — Ay, ah, ah, ah, ah!!!! viknuo ćelav vrabac. – za whatooooooh????

Stasyan nije shvatio njihovo zujanje i zato je odlučio braniti se i večerati. Bio je dvostruko veći od kazulija i zato je s užitkom kljunom uhvatio oko Šiše. – povikala je.

– — Aahai yay yay, on zagrize, a ja, budala, interveniram za njega. Pobijedite ga, momci. – a komadići su opet poletjeli u vrapca, pretukli ga, a Zulkin snažnim skokom skoči iz vrata. Njegovi napori pomogli su mu šape, koje je odbijao, imajući stražnji dio tijela s vanjske strane rupe.. Stasyan se, ne oporavljajući se, nađući se napolju, pobjegao. Više nije mogao da leti gore, kao prije. Od udara stranaca sav je stajski gnoj leteo zajedno sa muhama, ali on je brzo, brzo trčao, brzo trčao, brzo trčao, brzo trčao, brzo trčao, brzo trčao, brzo trčao, trčao i izgubio se u grmlju pelina, legao na zemlju i zaspao…

I sam Generalisiphilis je saznao za incident na kraju pećine. Svi Galupii, Njegovo Predsjedništvo, Semisrak. Ovo neistraženo Vijeće Čerepoviča u rupi Botve Vrhovnog parlamenta Velike Galupije (NBVPVG) proučavalo je i naučilo ovu rupu-know-how. (Nora je premisa, Botva je kolekcija misli kolonija).

– — Molim sve da ustanu!! – izvijestila je tiskovna sekretarica njegova Predsjedništva Casulia Zack, – Sam, Njegovo Uzvišeno Bez velesile kule, Generalisifilis All Galupov, Njegovo Predsjedništvo, Vrhovni lord, Semisrak prt… OOOOTSTOOOOY!!!!

Svi su stajali na mraku, odnosno na rogovima.

– — Haihai hylayek bir jules, bir kora.

Morske stijene, Morske stijene,

Blagdan Gulemija bio je star … – dočekom Čereviča njihove glave. Njegovo mjesto je zauzeo Generalisyphilis.

– — Sabrao sam te, zdravo, oh, časti, jedan po jedan, koji je dospeo do mojih usana, osećaj..

– — Zašto ćemo stajati na rogovima? – tokom govora Glave prekinuo je mlađi Čerevič komšija ili ga šaptom upitao. Došao je prvi put na savet.

– — Tiho. Kažu da će plesati – mi ćemo plesati. – škljocne mladi komšija koji stoji s desne strane. – Zato budite strpljivi i ne prekidajte se da slušate legendu o Galupiju.

– — Evo, poslednji put.. – dodao je drugi komšija s leve strane. – skočio je viši od gotovo jednog dana.

– — Zašto? – pitao je mladi.

– — Nije se imalo što reći, pa su smatrali da sastanak ne smije biti uzalud…

– — A da bi bolje razmislio, Glava je naredila da skoči…

– — I ja volim spavati i nije me briga kako.. – rekao je treći s lijeve strane i zaspao.

– — spavati? Znači, ništa ne čujete? – pitao je mladi.

– — Uopšte, mladi Čereviče, kad bolje spavaš, razumiješ šta on kaže. Naročito pauze…

– — Tišina tebi!! – puknuo je jedan od najstarijih Čereviča.

– -… I naši su tinejdžeri ušli u ravnopravnu bitku s nepoznatim, neidentifikovanim neživim bićem, koje je probijajući pod s stropa otvorilo novi svijet za nas. Dakle, kod nas postoje slični pokretni predmeti koji se, kako bi se kretali, hrane istim stvarima kao i mi…

– — Ili je možda, Gospodine, ovo invazija? – prekinuo je neko.

– — Ne prekidaj,.. Šta sam htio reći? – Semisrak je oklijevao.