StaVl Zosimov Premudroslovsky - Burping zubasta žaba. Fantazijska komedija

– — Da! Ja sam orao poput tebe!! – vragnuo je vrabac, spuštajući glas, oktavu za pet i zakašljao od neke kontrakta.

– — I šta je, kašalj? – mirnije je upitao Orel Stasyan.

– — Oprošteno dok leti. Oguliti, dimiti, baleti … – odgovorili su rogovima, plešu, vrapci.

– — Balel, kažeš? – lepršavi Predator grebe bradu drugom šapom. – a šta je tako malo??

– — Još jedna parodija!! Da?! – Bez razmišljanja odgovori Stasyan potpuno ulazeći u hrabrost umjetnosti.

– — Hej, opet sam se razmazao … – — – za ćelavog Orao. – A šta je tako smrdljivo? Fuh, postaje trulo? – Highlander je naborao kljun. – da li se znojiš?

– — Nema šanse, oh moj stariji brat! Samo sam, uh … – odgovorio je vrabac.

– — Izvučeno. – šapne starija muha Meda, sada kopilot. – Reci da si povukao, nisam jeo svježa, trula sranja…

samo, jedi puno hotela.

– — Ne jedem govno, kretenu. – Stasyan se odvezao.

– — Ko, ovo ti šapuće? – Čuo sam i bio sam ogorčen, orao je bio oprezan i pogledao je oko sebe.

– — To sam ja, medena muva … – Htio sam da se predstavim, glavno i jedino leti u čoporu, ali vrabac je na to upozorio kljunom, njišući se s jedne na drugu stranu, jer su kažiprstom, djeca zabranjena da se odgajaju.

– — Koja vrsta brašna je met? Kako se zoveš? – iznenađeno je pitao Orao.

– — No. Moje ime je Stasyan.

– — Stasyan?? Armenci ili šta?

– — A med je moja creva. – početak je bio vrabac.

– — Da, imam njegova creva i moje je ime muva Dušo, u ostatku tijela čitave muhe – muškarac, a ja – žene – želudac koji nije probavio ono što je potrebno zbog mlade gluposti. – smrknuta je i stala muha starije muhe.

– — Ok, provukli smo se… ali šta, rođak tako mali? – i orao raširi svoja prsa.

– — A ja sam… drugačija pasmina…

– — To je razumljivo, ali šta nije naraslo?

– — Imao sam težak život: bio sam ozračeno siroče.

Uopšte, čitavog života nebo nije lepršalo. – povikao je Stasyan.

– — Šta, izbačeno iz ćelije?

– — Još gore, iz zoološkog vrta stižem iz Almatija, ali ne znam gdje. – rekao je Stasyan.

– — A vi letite u Rusiju, kažu da se ekonomija poboljšava.

– — I šta, vi sami ne letite?

– — Ja?! Ne, mrtav sam, tražio sam.

– — Zašto?

– — Da, postoje djela, Ja, tamo, odmah po dolasku, oligarhi će se uhvatiti i zatvoriti za život u kavez ili napraviti napunjenu životinju. Štaviše, ovde sam već imao porodicu, sina. Zbogom, rođake. – završio je Orao i kamen, odmah se srušio dolje, gdje je bilo tlo koje se kreće po tlu. Navodno: vjeverica ili zemljana vjeverica.

– — I gde letjeti i u kom pravcu? vrabac je pitao za njim, ali orao je već bio daleko i nije ga mogao čuti.

– — Čudno, niste primijetili ispod nosa, ali vidjeli ste da nešto puze po tlu.

Stasyan i njegovi bio motori zajedno su promatrali orla. – - Pa, dušo, kuda idemo?

– — Leti dušo, moj gospodaru!

– — OK, dušo, na koji način letimo.

– — Gde će duvati vetar, tamo ćemo leteti, to je lakše. – sugeriše vođa roja pripijenih zelenih muva.

I letjeli su kroz stepe i šume, kroz sela i gradove, zaustavljajući se samo na hrpi sranja, da bi napunili roj i preko noći.

Srećom, vjetar je bio pravedan, upravo u smjeru Zaljevskog toka, i oni su, istražujući zemlju iz ptičjeg leta, već postali ravnodušni prema svojim željama; oni lete u Rusiju ili u Turkmenistan. Dakle, nije postojala trenutačna meta, ali radioaktivna ovisnost Stasyanovih tijela i muha, dok su se udaljavali od izvora zračenja, uzrokovala je svrab u gastrointestinalnom traktu i pospanu nesanicu, ali oni su patili. Trpeli su, ali i patili, jer nećete ogrebati creva pogotovo u sredini?! Ovo nije magarca i nije glava, gdje si posegnula i isprala – pilinge, majku, kožu… Kaif. Ali creva kod svrbeža ili jetre?! Tin!! Pokušali su žuriti, otvorenih usta: bilo lijevo ili desno; sada napred i nazad; sada dolje, onda… ali gore – svrab je nestao, kako se sunčevo zračenje pojačalo, ali nećete dugo ostati u prostoru Teže je disati, kisik nije dovoljan, a crijeva smrzavaju. Općenito, Stasyan je odlučio letjeti do mjesta gdje svijetli radionuklidima, a s takve visine ovaj se sjaj pojavio u regiji Ukrajine, odnosno … … Stasyan je općenito odlučio letjeti u Černobil. Svinja će uvek naći prljavštinu, a ozračena će naći zračenje. Instinkt. I budite sigurni da prođete kroz Čeljabinsk, regiju River Rivera… Tako ga je nagnao njegov unutrašnji glas. A taj unutrašnji glas zvali su se jednostavno Jezik. A ako je Jezik u Kijev doveo stotine, hiljade i milione putnika sisara, to je toliko ozračeno, krilato i još više.

A sada je već stigao do Černobila. I što je bliže odleteo, to se više bljesnuo od zaustavljanja svraba creva… Lepota. I nije ostao u okrugu Abay, poligonu za nuklearna ispitivanja, jer je želio promjene i inovacije. Htio je vidjeti svijet, ali pokazati se, i sada je plovio nebom: sad unatrag, sada bočno, sada unatrag, sad glava, zatim noge. I odjednom je on, poput orla, ugledao na deponiji, hrpu s rupom i pogled mu je gledao van. Stasyan je visio naopako, okomito na zemlju… I??!

Bdshch!!!! – treći reaktor stanice za atomsku černobilsku energiju koji je gromoglasan u posljednjem dvadesetom ili milenijumu. Ljudi su poludeli i činili «čuda». Ljudi su osjetili sve incidente nuklearne eksplozije. Ali zemlja je najviše patila ili ne?!. Isisala je svu radijaciju u sebe i udebljala se. Ali to je za nekoga smrt, za druge je rođenje i život. Zemlja neće biti ništa gora, na njoj je zeleno ili je crno kao katran, to je za nju, ali za one koji žive?! … Dakle, nema potrebe za spasom majke i Zemlje, koja nije naša majka. Mi smo za nju paraziti, a ne djeca… Moramo spasiti svoje: Mi, Rusi, moramo spasiti svoju dušu; Nijemci, Kinezi i drugi narodi zemlje trebaju spasiti, naravno, Amerikance; ali Amerikanci trebaju spasiti guzice… Kome je to skuplje, tačnije, kome boli, a ko već ima nešto, ne štedi, na primjer, ruku ili nos: oni su duša, a mi magarci?! Ali činjenica da je smrt za nekoga život je nekome život. Pa iako kroz brašno mutacije postaju ovisne o okolini. Oboje ljudi od kisika i mutanti, nazovimo ih tako, ovise o radionuklidima. Na polju ne tako nedavne smrti formirao se novi oblik života, nepoznat, koji je sebe nazivao «Velika Galupija». I galopci također nisu znali svoj izgled na ovome svijetu, poput ljudi o stvaranju istog svijeta iz njihove točke razumijevanja, samo nagađanja i pretpostavke, i velike galobne prilike prilagođene za život u burama, poput golubova ili livadskih pasa, čiji su labirinti živjeli i iznad spomenuti od trenutka predoziranja jednostavno su umrli. Nitko ih nije spasio?! Ljudi nisu svi spašeni, ali evo nekoliko sranja. Ali na naborima smrti pojavio se novi život mutanta, nije ih mutirao živi organizam, već svijest, već više o tome i za recept za Stvoritelja.

Ovaj zrak pećina prošle civilizacije za mutante bio je svjež i živostan. Nedostajalo im je svjetla, blistali su poput krijesnica od sadržaja radionuklida u svojim neobičnim tijelima. Takođe su jeli sve što je emitiralo radijaciju, pa čak i samo zemlju. Ali postepeno je nivo radijacije počeo opadati, pa su čak i počeli prenositi svoj kraj svijeta, tačnije – mrak. Ovu koloniju naseljavali su uglavnom Čerepki, a vodio ju je Generalisifilis Čerepukov i Čerevići, Semisrak.

DOKAZI I DUHOVANJE ORDINARNOG OBLIKA izgledalo je kao neobično sjenica, poput drugog do prvog. Sastojao se od nekoliko dijelova: lobanje i četiri kosti smještene u odnosu na lobanju