Meša Selimović - Derviš i smrt

I gle, to me se ticalo.

Djeca se igraju, a dole, u čaršiji, njihovi očevi ružno bjesne.

Pogledam: kasaba u dolini, tiha i neuzbuđena. Ljudi prolaze sokacima, sitni, neužurbani, bezazleni. Liče na ovu djecu, ovako iz daljine, s visine. A nisu djeca. Nikad im nisam vidio tako izbezumljena lica, ni tako surove oči, nisam mogao da ih prepoznam, zbog krvavih bionjača i iskeženih zuba, kao što se maškare o Bozuku unakaze. Ovo je njihov strašni blagdan.

Neću da mislim o njima, neću da mislim ni o čemu, vrijeme teče, vrijeme svršava sve, bez mene. Ne mogu ga ni zaustaviti ni požuriti.

Vrijeme kaplje, kao ova kiša, kap po kap.

Sklonio sam se pod strehu trošne mahalske džamije, uza zid.

I djeca su se razbježala.

Stari hodža, bijele brade, pognut nad štapom u drhtavoj ruci, nestvaran u ovoj tišini, polako je išao prema džamiji, sam, bez ijednog vjernika. Oni su dole, u kasabi, a njega se to nije ticalo. Njegova starost vidi važnije stvari. Pred džamijom je proučio ezan: uzaludan, jedva čujan doziv nekome koga nema.

To je podne.

Od ranog jutra sam na nogama. Osjetio sam umor, kao da me pritisnulo to izmjereno vrijeme.

Oslonjen leđima o zid džamije, gledam pred sobom sve gušće rojte kiše, što me odvaja od svijeta, i slušam nejaki mrmor hodžine molitve. Glas je zagrobni, beznadno tužan, potpuno usamljen, i gore je što ga čujem, jer govori i o mojoj usamljenosti. Ne mogu mu pomoći, zidom odvojen od njega, ni on meni.

Sam. Sam. Sam.

Sam, kao pod krivicom.

Ali, zašto bih ja bio kriv? Zar sam mogao nešto učiniti? Niko ih jutros nije mogao zaustaviti. Došlo je njihovo vrijeme namijenjeno zlu, kao mjesečeva mijena, jače od moje, jače i od njihove volje. Mogao sam ih odvraćati ili nagovarati, svejedno bi bilo.

Šta se dole dešava? Ili se već desilo? Ne znam, ne tiče me se. Bura je požnjevena, jer je vjetar sijan.

Zar je moralo išta da se desi? Sigurno se već sve smirilo, razišli su se kućama, postiđeni i nezadovoljni, ženama će pokloniti ono bijesa i žuči što im je preostalo, i ja bez ikakve potrebe pokušavam da se odvojim, uzalud vežući rastresenu pažnju uz jesen, gola stabla šljiva, kamene vrhove brda, skori snijeg, uzalud, jer je moja misao dole, u kasabi. Možda se nije desilo ništa, i ono što sam učinio ostalo je bez posljedica.

Ali ako sam i osjećao tjeskobu, možda i stid, što sam ubijenog mladića pokazao razjarenim ljudima, nisam se mirio s mogućnošću da se nije desilo ništa. Želio sam da se desi, i pristajao da pred Bogom primim svoj dio krivice.

Ova nedoumica je mučna, ali mi pričinjava i zadovoljstvo: savjest mi je živa, čak kad su i oni u pitanju.

Derviš je surov kao kobac i osjetljiv kao usidjelica. To je rekao Hasan, jednom, rugajući se, kao i obično. Možda ima pravo, jer me osjećanje mučnine ne napušta.

Dok su tako preko mene prelazile tamne i svijetle sjenke, dok sam se branio od krivice kojoj nisam htio da dam ime, sokakom je naišlo pet konjanika, u trku, pod dugim kabanicama, s puškama u terkijama.

Prepoznao sam muselima i njegove momke.

Prepoznao je i on mene i zaustavio konja, gledajući me iznenađeno i zlurado.

Uplašio sam se u prvi mah, zbog nenadanosti susreta i zbog osamljenog mjesta. Niko mi ne bi mogao pomoći, niko čak ne bi ni vidio kad bi mi se nešto desilo. A danas je dan zlih djela.

Sigurno se i on ne malo začudio, vidjevši me na ovom mjestu gdje me nije mogao ni u snu očekivati. Je li mislio da sam mu kob, ili nahajkana divljač? Bio sam izazovna meta, razapet na bijeloj površini džamijskog zida.

Začudo, strah me brzo minuo. Gledao sam u njega, ravno, uspravljen odbojnošću. Sve sam znao, svega sam se sjetio, kao da je bilo čas ranije. Nisam se ni sjetio: bilo je spremno u meni, kao nagonska prepreka, kao odvratnost o kojoj se ne razmišlja. I u njegova četiri pratioca sam gledao, oni su me napali u uskom tekijskom sokaku, onda, kad je sve počelo. Ne znam šta bih sve učinio da su pošli na mene, kao nekad, ali me nije uplašilo toliko očiju, okrenutih u mene, kao kubure. Spasonosna mržnja me okrijepila, kao vino.

Da se muselim odlučio, za čas bih bio njegov kurban. I da je znao kako će požaliti ovu propuštenu priliku.

- Još ćemo se vidjeti, dervišu.

Mislio sam: daj Bože, a nisam ništa rekao. Ne bih mogao izgovoriti ništa drugo osim oporu riječ, a onda ne bih više vidio ni njega ni ikoga drugog.

Okrenuli su konje i odjurili pored džamije.

Bježali su iz kasabe!

Da sam imao vremena, izašao bih na drum i gledao za muselimom, proklinjući, i uživajući u času koji će nas opet sastaviti. Ali nisam imao ni trena za gubljenje, isteklo je moje čekanje. Muselim bježi. Onda se desilo. Nisam uzalud bacio sjeme.

Nestalo je stida, nelagodnosti, kajanja. Nemam zašto da se stidim i kajem, mogu da se ponosim, mogu da se radujem što nisam na strani zla. Bog je presudio, narod je izvršio: moja mržnja nije samo moja. Nisam sam, nisam u sumnji, bodar sam, kao svaki dobar vjernik, koji zna da je na božijoj strani.

Požurio sam u kasabu, susrećući se s rijetkim prolaznicima, čudno zbunjenim, kao slučajno zaostalim poslije lude gužve što je zapalila ove sokake.

Na čaršiji nije bilo nikoga. Ni pred mešćemom. Vrata su izvaljena, prozori porazbijani, uza zidove razbacane hartije.

Čučeći, Ali-hodža je skupljao deftere, spise, odluke, bezbrojne zapise, što su se gomilali kao svjedočanstva o grijesima i surovosti. Ljudi zapisuju sve što urade. Ili ne misle da su surovi?

Sagnuo sam se i počeo da prebirem. Ovdje je zabilježen i zločin koji me se najviše tiče.

- Šta to tražiš?

- Da vidim šta su napisali o mome bratu.

- Zašto? Da bi imao opravdanje za mržnju. Sve ću ovo spaliti. Vi ste kurjaci, kopali biste po ovom đubretu da nađete razloge za nove zločine.

- Ako hoćeš da uvrijediš, to je lako. Treba samo biti bezobziran.

- Ne vrijeđam. Govorim neprijatnosti. Zato što mi je muka.

- Zbog čega?

- Smiluj se, prođi. Od ljudi mi je muka. Ostavi me na miru.

Ostavio sam ga na miru, to je najpametnije. Zaštićen ludošću, jači je od svih nas.

Ušao sam u mešćemu. Nije bilo nikoga, kao ni onda kad sam dolazio zbog brata. Ista je i ona teška tišina, što počne da zuji u ušima, kao tihi pisak. Isto je i nespokojstvo zbog nevidljivih ljudskih sjena što se kriju po zakucima. Samo je zagušljivosti nestalo, kroz razbijene prozore i izvaljena vrata vjetar je jurio slobodno.

U kadijinoj sobi čuo se poluglasan razgovor, neko je bio kod njega.

Stupio sam u opustošenu sudnicu, i zastao u praznom okviru vrata, uzbuđen: kadija je ležao na podu, mrtav.

Niko mi nije rekao, ali sam znao da je mrtav. Znao sam i prije nego što sam došao ovamo. Znao sam i dok sam čekao pod strehom stare mahalske džamije. Zbog ovoga sam i otišao na kraj kasabe, da bi se desilo bez mene.

Nekoliko ljudi stajalo je nasred sobe. Gledali su saučesno: ne znam da li sam i ja spadao u krug koji žali.

Prešao sam preko sobe i zastao nad mrtvacem. Sagnuo sam se i odgurnuo džube kojim mu je pokrivena glava.

Lice mu je žuto, kao i uvijek, samo je čelo modro i okrvavljeno. Kapci su, začudo, spušteni, i nikakva izraza nema, skriven je pred svakim, kao i u životu.

- Jadniče - pomislio sam, ne osjećajući ni mržnju ni likovanje - učinio si mi mnogo zla. Neka ti Bog oprosti, ako hoće.

Smrt ga je odijelila od mene, ni ružno sjećanje ga više ne zadržava, ali to je sve što sam mogao da pomislim. Ne žalim, ne pamtim, ne praštam. Nema ga, to je sve.

Nisam htio da ga poljubim, za oproštaj, po običaju. Bilo bi to suvišno licemjerje: ovi ljudi znaju šta mi je učinio.

Proučio sam molitvu za mrtve, toliko mogu.