Meša Selimović - Derviš i smrt

Odmahnuo je rukom na hadži-Sinanudihov tobožnji grijeh, ili zato što mu se nije činio težak, ili što nije vjerovao, a za hajku je rekao da ta uvijek ljudski strah pronosi, a nije ni daleko od pameti, jer nikad nije bolje već gore, ili nam se tako čini zato što je uvijek teže ono što jest nego ono što je bilo, i uvijek je lakši oduženi dug nego onaj za vratom. Ne vjeruje da je to iko čuo, jer da misle tako učiniti, ne bi pričali. A ako su pričali, ne misle učiniti, već plaše ljude. Što se tiče vlasti, ona je uvijek teška, uvijek će nas prisiljavati na ono što nam nije drago. Šta bi se desilo kad bi ovih nestalo? Za njegova vijeka smijenjeno je, otjerano ili ubijeno toliko kadija, muselima, kajmekama, da im ni broja ne zna. Je li se zbog toga štogod mijenjalo? Nije mnogo. A ljudi opet vjeruju da će biti drukčije, i žele promjenu. Sanjaju o dobroj vlasti, a šta je to? Što se njega tiče, on sanja o podmitljivima, njih najviše voli, jer ima puta do njih. Najgori su pošteni, kojima ništa ne treba, koji nemaju ljudskih slabosti, a znaju samo za nekakav viši zakon, običnom čovjeku teško shvatljiv. Niko toliko zla ne može učiniti. Stvore toliko mržnje, da je ima dovoljno za sto godina. A ovi naši? Oni su nikakvi. Sitni u svemu. Ne umiju da budu ni zli ni dobri. S mjerom su i surovi i obazrivi. Kasabu mrze, ali je se boje. Zbog toga su kivni i svete se kad mogu. Ili kad misle da mogu. Bili bi strašni da smiju što žele, ali se uvijek plaše pogreške. A mogu da pogriješe i ako popuste i ako pretjeraju. Najbolje ih smekšava prijetnja, ako se kaže tiho i ako se ne otkrije do kraja, jer nemaju uporišta ni svoje vlastite vrijednosti, uvijek zavise od slučaja i od nekoga višeg, i uvijek mogu da budu kusur u nečijem računu. Sve u svemu, jad, i zato ponekad vrlo opasni. Sve što želi, to je da pomogne hadži-Sinanudinu, a svejedno mu je hoće li ovi ostati ili će ih đavo odnijeti.

Njegovo mišljenje je nešto drukčije od moga, ali bi bilo besmisleno da mu protivurječim, dok mi ne smeta.

Zamolio me da Mula-Jusuf prenoći kod njega. Nema nikog od momaka.

Mladić je poniknuo očima, da sakrije radost, kad sam mu rekao da ostane.

Mutno predvečerje, oblaci teški i nepomični, nad kasabom tišina.

Cio dan su ljudi nešto očekivali, napregnuta sluha, široko otvorenih očiju, nesabrani za obične razgovore i poslove, suviše je mirno poslije jutrošnjeg uzbuđenja, suviše gluho, kao da su se neprijateljske vojske povukle u svoje tabore, i čekaju noć, ili jutro, da započne okršaj. I baš ta tišina, to nekretanje, to pusto bojno polje, bez klika, bez psovke, bez prijetnje, stvaralo je napregnutost, iz časa u čas veću, i kraj će biti kad sve prsne. Gledali su jedan u drugoga, gledali u prolaznike, gledali niz sokak, čekali. Sve može biti znamen. I ja sam gledao niz sokak. Još nije počelo. Ali čekam, čekamo, nešto će se desiti, uskoro, pucketaju temelji stare kasabe, jedva čujno huji vjetar s visina, škripi svijet.

S krikom bježe ptice preko crnoga neba, ljudi ćute, krv me boli od čekanja.

Istina je moja. Istinu ja govorim.

Dugo nisam zaspao te noći. A onda sam se uspavljivao i budio, u kratkim razmacima, nastavljajući istu misao i u snu i na javi, ne uspijevajući da ih odvojim, uvjeren da nisam ni oka sklopio i da ću probdjeti cijelu noć tako, poluodjeven, da me događaji ne bi dočekali nespremna.

Nisam mogao da razmišljam postupno, možda zbog sna, što je kidao nit i rušio red, ili zbog nestrpljenja koje me tjeralo da što prije dođem do najvažnijeg, pa sam neprestano doživljavao susrete s njima trojicom, s kadijom najviše, polako, bez žurbe, prateći im svaki pokret iznenađenja, straha, nade, produžavajući taj trenutak koliko god je moguće, taj divni trenutak kad se sve lomi: tek je korijen otkinut a potpune svijesti o tome nema, žive starom navikom, i nisu još izgubljeni ni ponizni. Strah njihov, to je ono što je lijepo. Ne pomirenost s padom. Strah, neizvjesnost, tračak uzdanja, nemir u očima. Ili još bolje (vraćam ih u igru, natjerujem da počnu iznova): sve je za njih svršeno, a oni ne znaju, ne vjeruju, i stoje uspravni, drski, sigurni, kao i onda, kao i uvijek do tad. Ne volim da ih vidim uništene, mržnja mi klone kad moja misao, i nehotice, ne slušajući me, ode dalje nego što želim. I mržnji, kao i ljubavi, potrebni su živi ljudi.

Iz sna me trgla jaka pucnjava negdje u kasabi. Je li to počelo?

Još se vukla mrkla noć. Upalio sam svijeću i pogledao na pendil-sat na zidu. Skoro će zora.

Obukao sam se i izašao u hodnik.

Hafiz Muhamed je stajao na vratima svoje sobe, ogrnut ćurkom. Zar on nikad ne spava?

- Čuo sam kako se oblačiš. Kuda ćeš tako rano?

- Kakva je ono pucnjava?

- Nije prvi put što pucaju. Šta te se tiče.

- Da nije zbog hadži-Sinanudina?

- Zašto bi pucali zbog hadži-Sinanudina?

- Ne znam.

- Nemoj da ideš. Saznaćemo kad svane.

- Vratiću se odmah.

- Mračno je, opasno, svakakvih ljudi ima. Bože milostivi, zar te je toliko pogodila njegova nesreća! Zar zbog svoje dobrote treba i ti da stradaš!

- Moram da vidim.

- Šta očekuješ?

Išao sam pored taraba, pored zidova, sklonio sam se u mrak kad su protrčali neki vojnici, poslije zatvora mučio me nerazuman strah od brzih tuđih koraka i usplahirenog trčanja, bojao sam se svega što se iznenada događa. Sad sam volio da znam šta se događa. Htio sam da stignem, da vidim, da se umiješam.

U što da se umiješam?

Zaista, šta očekujem, čemu se nadam?

Sve moje uzdanje bilo je u pismu koje je tatar odnio silahdaru Mustafi u Carigrad. Ako otud skoro ne stigne katuf-ferman, ili makar pismo o smjenjivanju krivaca, onda više nema ni sinovske ljubavi, ni poštenja. A o tome ne vrijedi ni misliti, jer život tada ne bi vrijedio ni bakrenog groša.

Ali ako čak ni toga nema, vjerujem u oholost moćnih ljudi. To ne može izdati. Zar će carski silahdar zbog sebe dopustiti da mu kasabalijski sitnež vuče oca po zatvorima? Borio bi se protiv svoje sramote i da neko jači stoji prema njemu, a od ovih će poletjeti perje na sve strane; ćud mu sigurno nije anđeoska, ni ruka laka, čim se uspeo do tog mjesta.

Sve će on svršiti za mene. Ostalo bi mi samo da čekam, i to bi bilo najbolje i najsigurnije. Ali nikako nisam mogao da izbjegnem čaršinlije. Čim sam izabrao hadži-Sinanudina da bude mamac, i njih sam umiješao. Oni bi mogli sve da pokvare, ali šta sam drugo mogao da učinim? Ako bi hadži-Sinanudina oslobodili prerano, bez buke i bez štete, sve bi bilo uzaludno. Očekivao sam ipak da će preduzeti nešto više, i teže. Ne znam šta. Možda je njihov glasnik već otišao valiji s tužbom. Možda će potplatiti kavgadžije i bivše vojnike da otmu zatvorenika. Možda će nahuškati janjičare da ih svrgnu s vlasti. Njihove poslove malo ko zna, ali sam se nadao da ništa neće proći tiho. Treba da se čuje što dalje. A ne bih želio da se išta desi mimo mene. Moram da namirim svoje račune.

Kod kamene ćuprije sam se susreo s pasvandžijom.

- Kuda si poranio, šejh-efendija?

- Prevario me sahat.

- Bože moj, što ti je život. Kome se može, on ne spava, a kome se neprestano spava, suđeno mu je da lunja cijelu noć.

- Ima li šta novo?

- Kako ne bi bilo! Uvijek se nešto novo dešava. Samo, meni niko ništa ne priča, pa ne znam.

- Negdje je pucalo maloprije.

- Srećom, nije u mome kraju.

- Bi li mogao da se raspitaš?

- Mene se ne tiče.

- Platiću.

- Nisi platio ni za ono što ti je važnije. Ili ti je ovo važnije? Čekaj, što se ljutiš? Reći ću ti besplatno. Pitao sam komšiju, pasvandžiju. Ne zna ni on. A kad on ne zna, to je isto kao da se nije ni desilo. Nemam kud dalje pitati.