Meša Selimović - Derviš i smrt

Nisam se okrenuo da ga vidim, ne vjerujući da je više tu, i ne znajući šta bih mogao da mu kažem od sve te muke što ni imena nije imala. A bila je opasna misao da baš njemu povjerim ono što nikome ne bih rekao. Nije mi pao na um nijedan derviš, nijedan od ljudi s kojima se susrećem, već odmetnik, bjegunac, čovjek izvan zakona. Jesam li mislio da se samo on ne bi iznenadio kad bi to čuo? Jesam li vjerovao da me jedino on ne bi prijekorno pogledao? Pomozi mi, Bože, da iz ovih iskušenja izađem isti kao što sam bio. A jedini pravi izlaz vidim u tome da se ništa nije desilo.

Spas i mir Ibrahimu,

Spas i mir Musau i Harunu,

Spas i mir Ilijasu,

Spas i mir Ishaku,

Spas i mir nesrećnom Ahmedu Nurudinu.

Ljudi su izlazili, kašljucajući, tiho šapućući, ostavljali su me, ostao sam na koljenima pred mukom, sam, srećom, sam na žalost, bojeći se da napustim ovo mjesto gdje sam mogao da se mučim neodlučnošću.

Napolju se čula strka, neko je vikao, neko je prijetio, neću da čujem riječi, neću da znam ko viče i ko prijeti, sve što se u svijetu događa ružno je, primi, Bože, molitvu moje nemoći, oduzmi mi snagu i želju da izađem iz ove tišine, vrati me u mir, prvi ili posljednji, mislio sam da između njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.

Otac me čeka, izgubljen od bola, zbog sina, samo mu je još on ostao, mene nema, ni njega nema, sam, starac me čeka u hanu, sam, nekad smo mislili da smo jedno, sad ne mislimo ništa, prvo će me njegove oči upitati, i ja ću odgovoriti, sa osmijehom, imaću toliko snage, zbog njega, rečeno mi je da će brat biti pušten uskoro, ispratiću ga s nadom, zašto da odlazi satrven, nikakve koristi od istine ne bi imao. I vratiću se tužan.

Udisao sam svježu majsku noć, mladu i iskričavu, volim proljeće, mislio sam, volim proljeće, neumoreno i neotežalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da počnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi niču iz starih stabala, volim proljeće, vičem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grančicu, sokovi žubore njenim bezbrojnim žilicama, tok im osjećam, neka mi kroz jagodice pređu u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lišće na mojim dlanovima, da budem blagi miris voćkin, i njena tiha nebriga, nosiću ocvjetale ruke pred zadivljenim očima, pružaću ih kiši hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljećima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo početi sve iz početka.

A početka više nema, niti je važan, niti znamo kad bude, poslije ga određujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukčije, a nije, i namećemo se proljeću, da ne mislimo na nepostojeći početak, ni na ružno nastavljanje.

Uzalud hodam sokacima, trošim vrijeme što se ne da potrošiti, Hasan me čeka u tekiji. Otac me danas čekao u hanu, Hasan večeras u tekiji, stoje na svim putevima i na svim raskršćima, ne daju mi izaći iz brige. - Odmah mi javi kad ga puste - rekao je otac na odlasku. - Neću se smiriti dok ne čujem. A najbolje bi bilo da dođe kući.

Najbolje bi bilo da nije ni išao od kuće.

- Otiđi sutra muselimu - napomenuo je da ne zaboravim - i zahvali mu. Zahvali i u moje ime.

Drago mi je što je otišao, teško je gledati u njegovo lice, koje je tražilo utjehu, a ja sam mu je mogao dati samo kroz laž. Odnio je i jedno i drugo, meni je ostalo ružno sjećanje. Zaustavili smo se na kraju polja, poljubio sam ga u ruku, on mene u čelo, opet je bio otac, gledao sam za njim, išao je poguren, vodeći konja kao da se naslanja na njega, okrećući se, neprestano, laknulo mi je kad smo se rastali, a bio sam tužan i usamljen, sad je to bilo konačno, varke više nije moglo biti. Sahranili smo jedan drugoga baš u času kad smo se prepoznali, ništa nam ta nepotrebna posljednja toplina nije mogla pomoći.

Stajao sam usred širokog polja kad je otac uzjahao konja i zašao za stijenu, kao da ga je progutao suri kamen.

Duga popodnevna sjenka, tmurna duša brda, puzila je poljem, zatamnjujući ga, prešla je i preko mene, opkolila me odasvud, a sunčana strana je bježala od nje, uzmičući prema drugom brdu. Daleko je noć, to je samo njen rani predznak, nešto zloslutno je u tim mrkim prethodnicama. Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane, jedini ja stojim na toj zavađenoj širini što se zamračuje, sitan u prostoru što se zatvara, obuzet mutnim tjeskobama koje nosi moja prastara duša, tuđa a moja. Sam u polju, sam u svijetu, nemoćan pred tajnama zemlje i širinama neba. A onda se odnekle od brda, od kuća u pristranku, začula nečija pjesma, probijala se kroz sunčani prostor polja do moje sjenke, kao da mi je išla u pomoć, i zaista me oslobodila kratke i bezrazložne začaranosti.

Nisam izbjegao Hasanovu netraženu pažnju. Sjedio je sa hafiz-Muhamedom, u čardaku, iznad rijeke, u plavom mintanu, podšišane mekane brade, jagom namirisan, svjež, nasmiješen, saprao je sa sebe tri mjeseca putovanja, miris stoke, znoja, hanova, prašine, blata, zaboravio na psovke, na planinske prevoje, na opasne prelaze preko rijeka, i sad je ličio na mladog agu koga je život razmazio, ne tražeći od njega ni napor ni hrabrost.

Zatekao sam ih u razgovoru. Taj dželepčija i bivši muderis podsticao je hafiz-Muhameda da izlaže ono što zna, da bi mogao da mu se suprotstavi, šaleći se, ne pridajući značaja ni onome što je čuo ni onome što je odgovarao. Uvijek sam se čudio kako je u neozbiljnim razgovorima pronalazio pametne razloge, zaodijevajući ih u lude oblike.

Upitao me kad smo se pozdravili:

- Jesi li saznao štogod za brata?

- Nisam. Ići ću sutra opet. A ti, kako si putovao?

Tako je najbolje, moje brige neka ostanu meni.

Rekao je nekoliko običnih rečenica o svom putovanju, šaleći se, kako uvijek zavisi od volje božije i od ćudi stoke, i on svoju volju i ćud podređuje njima, a onda predložio da hafiz Muhamed nastavi svoje izlaganje, veoma zanimljivo, i veoma sumnjivo, o postanku i razvitku živih bića, pitanje od značaja sve dok ima živih bića i pogodno za sporenja, naročito u vremenu kad sporenja nema i kad svi umiremo od dosade, slažući se u svemu.

Hafiz Muhamed, koji je tri mjeseca ćutao, ili govorio o najobičnijim stvarima, nastavio je svoje izlaganje o postanku svijeta, čudno i netačno, Kur'anom nepotvrđeno, ali je zanimljiva slika koju je razvijao, uzeta iz bogzna koje knjige od mnogih koje je pročitao, maštom oživljena, sva svjetlucava od vatre usamljenih groznica, kad se u njegovim bolesnim viđenjima svijet stvarao i rastvarao. Ličilo je na bogohuljenje, ali smo se već navikli, jedva smo ga i smatrali pravim dervišem, izvojevao je sebi pravo da bude neodgovoran, najljepše i najređe pravo u našem redu, i nije se smatralo da je suviše štetno ono što je ponekad govorio, jer je bilo prilično nerazumljivo.

Izgledalo mi je sasvim neobično, nezamišljivo gotovo, kako jedan bezazlen učenjak govori o postanku svijeta jednom duhovitom spadalu, neozbiljnom dobričini, nekadašnjem alimu i sadašnjem goniču stoke i pratiocu karavana. Kao da se sam šejtan potrudio da sastavi ova dva čovjeka koji ničeg zajedničkog nisu imali, i da ih navede na razgovor koji niko ne bi očekivao.