Meša Selimović - Derviš i smrt

Drago mi je što je podne blizu, što neću ostati sam, odvojiću se molitvom od današnjeg dana, ostaviću mučnu misao pred džamijskim vratima, čekaće me sigurno, ali ću bar neko vrijeme biti bez nje.

Kad sam stao pred nekoliko vjernika i počeo molitvu, jače nego ikad osjetio sam zaštitnički mir poznatog mjesta, gusti topli miris istopljenog voska, ljekovitu tišinu bijelih zidova i čađave tavanice, materinsku nježnost sunčanog svjetla što je iskrilo na zlatnim zrncima prašine. Ovo je moja državina, pohabani ćilimi, bakreni svijećnjaci, mihrab gdje klanjam pred ljudima pogruženim na koljenima, moja tišina i sigurnost, godinama sam ovdje svoj, znam ćilimsku šaru gdje staje moja stopa, istrvena je i izblijedjela, trag svoj sam ostavio na onome što traje duže od nas, iz dana u dan vršim svetu dužnost u ovoj kući što je postala moja, naša i božija, krijući i od samog sebe da je bila najviše moja. Ali toga dana, toga podneva, oslobođen more, vraćen iz čudnog svijeta na koji nisam naviknut u ovaj stišani mir, ja nisam vršio dužnost, bio sam siguran da nikome ne služim već da sve služi meni, da me zaklanja i vraća, da potire ružan san o nečemu nejasnom. Ronio sam u nasladu poznate molitve, osjećao da mi se vraća poremećena ravnoteža zbog svega što je godinama moje, zbog prisnih mirisa, nejasnog mrmljanja ljudi, tupih udara koljena, zbog molitava uvijek istih, zbog kruga što se zatvarao kao odbrana, kao tvrđava, opravdavajući me i potvrđujući. Ne prekidajući molitvu, vršeći je navikom, vidio sam sunčevu zraku što se probija kroz staklo, zategnuta od prozora do mojih ruku, kao da se igrala, izazivajući me; čuo sam vedar svađalački cvrkut vrabaca oko džamije, neprekinut žamor njihovih glasova, veselo žutih, činilo mi se, kao žito i sunce; i nešto toplo i vedro lebdjelo je oko mene, odvajajući me, budeći sjećanje na ono što je jednom bilo, ne znam kad, ne znam gdje, ali bilo, nemam potrebe da ga oživljavam, živo je, jako i drago kao nekad, kao nikad, neuobličeno i zato sveobuhvatno, bilo je, znam, možda u djetinjstvu, koje više ne postoji u sjećanju već u žaljenju, možda u želji da bude, i biva, prozračno, lagano, kao njihanje, tihi tok vode, miran šum krvi, sunčana radost ni zbog čega, i znao sam da je to grijeh, to zaboravljanje u molitvi, ta slast tijela i misli, a nisam mogao da se otmem, nisam želio da prekinem taj čudni zaborav.

A onda se prekinuo sam.

Učinilo mi se da iza mojih leđa, među ljudima u molitvi, stoji moj sinoćnji bjegunac. Nisam smio da se okrenem, ali sam bio siguran da je u džamiji, ušao je poslije mene, ili ga nisam vidio. Njegov glas se čuje drukčije nego ostali, dublji je i muškiji, njegova molitva nije molba već zahtjev, oči su mu oštre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime, a treba da znam. Došao je mene radi, da mi zahvali, ili sebe radi, da se skloni. Ostaćemo sami poslije namaza, da ga pitam što sam propustio sinoć. Ishak, ponavljam, Ishak, to je ime moga ujaka koga sam kao dijete mnogo volio, Ishak, ne znam kako ih dovodim u vezu, i kako i zašto tako uporno dozivam djetinjstvo, sigurno je to bježanje. Bježanje od ovoga što jest, spašavanje nesvjesnim sjećanjem i ludom željom da ne bude stvarnosti, neostvarivom željom, natjerala bi me u očaj da je bila stvarna misao, a ovako se čak i ostvarivala, u trenucima, izvitoperenjima, maglovitim zanosima, u kojima su tijelo i nepoznate unutrašnje snage tražile izgubljeni mir. Nisam bio svjestan u tom času da je vijek zaboravu kratak, ali kad se javila misao o Ishaku, znao sam da se moj mir opet muti, jer i Ishak je iz onoga svijeta na koji nisam htio da mislim, i možda sam zato i želio da ga smjestim u prostor dalekih snova, odvajajući ga od časa i vremena u kome nismo mogli biti zajedno. Želio sam da se okrenem, molitva mi je zbog njega bila prazna, svedena na riječi bez sadržine, i duža nego ikad.

O čemu bih s njim govorio? O sebi neće da kaže ništa, uvjerio sam se sinoć. Govorili bismo o meni. Sješćemo ovdje, u ovaj prazan prostor džamije, u svijetu a izvan njega, sami, smiješiće se onim svojim sigurnim dalekim osmijehom, koji i nije osmijeh već pronicljiva hladnoća, pogled koji sve vidi ali se ničemu ne čudi, slušaće me pažljivo, zagledan u šaru ćilima pred sobom ili u sunčanu zraku što se uporno probija kroz iskričavu sjenku, i reći će mi istinu od koje će mi biti lakše.

Zamišljajući taj razgovor, oživljavao sam njegov lik, ne čudeći se kako sam mnogo od njega zapamtio, čekao sam da ostanemo sami, kao sinoć, da nastavimo neobični razgovor, ne krijući se. Taj nemirni pobunjeni čovjek koji je mislio suprotno od svega što sam ja mogao da pomislim, hirom potpune nedosljednosti izgledao mi je kao čovjek na koga bih mogao da se oslonim. Sve što je činio bilo je ludo, sve što je govorio bilo je neprihvatljivo, a samo bih njemu mogao da se povjerim, jer je nesrećan ali pošten, ne zna šta hoće ali zna šta radi, ubio bi ali ne bi prevario. I dok sam tako ispisivao u svom srcu lijepe osobine potpuno nepoznatog odmetnika, nisam ni primijetio koliki sam put prešao od sinoć. Jutros sam htio da ga predam stražarima, a u podne sam bio na njegovoj strani. Ali, ni jutros nisam bio protiv njega, a i sad bih ga možda prijavio, i to dvoje nema među sobom veze, ili ima, ali nekako naopako, sasvim spleteno. U stvari, bio sam samo siguran da bi mi on, Ishak, pobunjenik, mogao da objasni neke stvari zauzlane u meni u čvor. Jedini on. Ne znam zašto, možda što je patio, što je u mukama stekao iskustvo, što ga je pobuna oslobodila naviknutog mišljenja koje veže, što nema predrasuda, što je raščistio sa strahovima, što je pošao putem koji nema izlaza, što je već osuđen i samo junački odgađa smrt. Takvi ljudi mnogo znaju, više nego mi koji klecamo od naučenog pravila do straha od grijeha, od navike do strepnje pred uvijek mogućom krivicom. I mada nikad ne bih pošao putem odmetništva, ni u mislima čak, rado bih čuo njegovu istinu. O čemu?

Ne znam o čemu.

Reći ću mu ovako:

Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauce. Učili su me da slušam, da trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo. Uvijek sam znao šta treba da činim, derviški red je mislio za mene, a osnovi vjere su i tvrdi i široki, i ništa moje nije postojalo što se u njih nije moglo uklopiti. Imao sam porodicu, živjela je svojim životom, moja po krvi i dalekom sjećanju, po djetinjstvu koje cijelog života zatrpavam, varajući se da je mrtvo, moja jer tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna. Postojali su, moji su, i to mi je bilo dovoljno, i njima valjda, tri viđenja u ovih dvadeset godina nisu ništa ni pokvarila ni popravila, nisu ni smetali ni pomagali mojoj službi vjeri, iako sam više osjećao ponos što sam našao širu porodicu, nego žalost što sam se udaljio od svoje vlastite. I eto, desilo se da je moga brata stigla nesreća. Kažem tu riječ, jer ne znam pravu, ne mogu da kažem ni pravda ni nepravda, i tu počinje muka. Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasuđivanja, to je i način da se ljudi otjeraju u zlo. Pa ipak, kad je vršeno nad drugima, ćutao sam, odbijao da donosim presudu, prebacujući odgovornost na druge, ili se navikavajući da ne mislim o onome što nije moja krivica, priznavajući čak da se ponekad mora učiniti zlo radi većeg i važnijeg dobra. Ali kad je bič vlasti pogodio moga brata, i mene je rasjekao, do krvi. Nejasno mislim da je mjera surova, poznajem tog mladića, nesposoban je za zločin. Ali evo, ne branim ga dovoljno čvrsto, a njih ne opravdavam, čini mi se samo da su mi svi zajedno nanijeli zlo, gotovo podjednako, poremetili me, suočili sa životom izvan moje prave putanje, natjerali me da se određujem. Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? Volio bih da plačem zbog brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat bio u pitanju, makar i žaleći. A ne mogu ni jedno ni drugo. Šta je to, Ishače, buntovni mučeniče, koji si stao na jednu stranu i ne znaš šta je neodlučnost, jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? Ili oboje? I šta je onda ostalo od mene, ljuska, mezar, nišan bez oznake? Strah se nastanio u meni, Ishače, strah i zbunjenost, ni korak više ne smijem da učinim ni na jednu stranu, izgubiću se i propasti.