Juan Moisés De La Serna - Psihologija Sreće

- Primarne emocije naspram sekundarnih, a među prvima su ljutnja, radost, strah i tuga, dok su među drugima ljubav, iznenađenje, sram i zazor. Kada govorimo o sreći, obično ju smatramo nečim primarnim i temeljnim u osobi, dok u stvarnosti više odgovara sekundarnoj emociji poput ljubavi.

Prema Juanu Rofu, ocu psihosomatske medicine, kada smo sretni aktiviraju se važni dijelovi poput sjećanja, stvarajući lijepe uspomene na trenutak; izražavamo se i dijelimo to usmeno s onima u blizini; poboljšava nam se mišićni tonus i osjećamo se ugodno, zadovoljni tim trenutkom.

Postoji li grupa mišića koja pokazuje emocije i konkretno sreću onda su to mišići lica koji služe kao najbolja posjetnica.

Lice i njegovi izrazi postali su važan element koji se koristi za izražavanje emocija kao i njihovo prepoznavanje kod drugih i to do te mjere da novorođenčad više reagira na lice nego bilo koji drugi podražaj, stoga možemo reći da smo predodređeni za analizu lica.

Lice ima više od trideset mišića koje kontroliraju živci lubanje kao što su facijalni, okulomotorni, trohlearni ili trograni odakle mozak prima proprioperceptivne informacije potrebne za prepoznavanje vlastitih emocija i u isto vrijeme aktivira mišiće za njihov izražaj.

Iako su određeni neki modeli emocionalnih izraza, čini se da postoji važna komponenta socijalnog učenja kod istih, na temelju proučavanja različitih kultura, ovisno o dijelu svijeta, ista emocija se može izraziti na različite načine. Unatoč tome, gotovo svi prepoznaju slijedeće karakteristike kod sreće:

- Zakrivljenost crta lica unazad ili prema gore, podignuti obrazi, bore ispod donjih kapaka, bore u kutovima očiju, nazolabijalne bore.

Važnost emocionalnog svijeta, koji ima osobitu ulogu u tome kako se osjećamo, nadilazi jednostavan odraz nas samih budući da od negativnih emocija možemo oboliti ako ih ne izražavamo.

Unutarnji aktivacijski osjećaji, poput ushićenja ili ljutnje, jako uzbuđuju organizam mijenjajući njegovu budnost i uzrokujući da se ponašamo na drugačiji način nego što je to uobičajeno; isto tako deaktivacijski osjećaji, poput boli ili tuge, smanjuju aktivnost organizma mijenjajući način razmišljanja i ponašanje.

Promjene u aktivno ili pasivno stanje, koje mogu uzrokovati promjene u jačini tjeskobe, disanja, boli i mišićnog tonusa, utječu i na ciklus spavanja ili imunološki sustav; stoga nešto prolazno neće imati velikih posljedica, ali ovakve konstantne emocije mogu uzrokovati psihosomatske probleme.

Dakle, stanje psihološke boli (boli) ili depresije može izazvati specifična tjeskobna stanja koja inače karakterizira stanje deterioracije slično melankoliji s plitkim i sporim disanjem, preosjetljivošću na vanjske podražaje kao što su svjetlo, zvukovi i bol te ih pojedinac osjeća intenzivnije zbog veće osjetljivosti na bilo koju vanjsku agresiju. Također se gubi interes za bilo kakvu tjelesnu aktivnost što rezultira smanjenim i slabijim mišićnim tonusom.

Osjećaj krivnje i bezvrijednosti koji prate ova stanja otežavaju san zbog razmišljanja o okolnostima koje su uzrokovale ovu bol ili depresiju zbog mozganja kojim se iznova ponavljaju iste negativne misli. Sve ono što sprječava dobar san ugrožava količinu i kvalitetu spavanja, a između ostalog slabi imunološki sustav koji nije u mogućnosti obavljati svoje funkcije tijekom noći. Potraje li to predugo, utjecat će sve dijelove organizma počevši od imunološkog sustava.

Kod aktivacijske emocije poput ushita ili ljutnje javljaju se visoke razine stresa zbog čega dobivamo lažni dojam jasnog razmišljanja, mislimo da nam je u tom trenutku sve jasno i da možemo donijeti bilo koju odluku bez da pogriješimo. U takvim stanjima dolazi do hiperventilacije, povećava se razina kisika u krvi, disanje je ubrzano i plitko i pažnja nam je ograničena: gubimo informacije koje bi nam u normalnom stanju svijesti mogle biti zanimljive. Isključujemo sve što nam nije osobni cilj i nismo toliko osjetljivi na fizičku i psihičku bol, mišićni tonus se pretjerano aktivira što potiče nemir te kretanje s jednog mjesta na drugo.

Visoke razine stresa utječu na količinu i kvalitetu sna i to zbog pretjerane aktivacije koja otežava rad imunološkog sustava, oporavak od ozljeda te proces učenja.

Ako se takvo stanje ne promijeni, povećava se rizik od infekcija zbog oslabljenog imunološkog sustava, kao i postupne iscrpljenosti organizma s obzirom na povišenu razinu tjeskobe te kolesterola u krvi.

Iz tog razloga sreća ne može biti trajno atrofirano stanje pojedinca jer bi utjecala na zdravlje pojedinca zbog pretjeranog rada organizma.

Zdrava sreća treba doći u pravo vrijeme, kada pojedinac može uživati u njoj i dijeliti ju s drugima, ali i koja se može vratiti na svoju osnovnu razinu gdje se tijelo može oporaviti od tog osjećaja kako bi vodio normalan život.

Ali ne može svatko osjetiti sreću na isti način budući da to zahtijeva odgovarajući emocionalni razvoj. Tako da atrofija limbičkog sustava ispire život pojedinca, ne samo u emocionalnom pogledu već u svim segmentima.

Isto tako, ljudi s visokim stupnjem aleksitimije teško će osjetiti i izraziti sreću, kod njih su vidljivi problemi u društvenim odnosima u trenutku donošenja odluka budući da nisu u stanju prepoznati vlastite ni tuđe osjećaje. Zbog toga postaju društveno nesposobni budući da drugi u njihovoj blizini reagiraju na ključne emocionalne znakove koje oni nisu u stanju vidjeti i ispravno procijeniti te tako ostavljaju dojam da su hladni i udaljeni.

Takvim ljudima limbički sustavu pravilno radi, ali nisu ga naučili poboljšavati, jednostavno su odbili svoju emocionalnu naredbu smatrajući to slabošću i beskorisnim.

Aleksitimične osobe donose logične, hladne i proračunate odluke koje udovoljavaju svima i rijetko se donose, temelje se na procijeni za i protiv i najbolja odluka je ona koja se najviše ističe te nema prostora za improvizaciju.

To su ljudi kojima je isto čitaju li recept ili knjigu o pravu ili ljubavni roman jer im je svrha ista. Odlikuju ih osobine D-tipa ličnosti, hiperaktivni su, zahtjevni i imaju nisko samopoštovanje.

Ali ti ljudi su daleko od života bez emocija, kao što bismo pomislili, oni pate od prekida veze između unutarnjeg emocionalnog svijeta i njihovog vanjskog izraza gdje tijelo postaje sredstvo za iskazivanje emocija uzrokujući somatizaciju istih.

Skloniji su psihosomatskim oboljenjima s pojavom ulceroznog kolitisa, peptičkog ulkusa, vaskularnih problemima koje prate hipertenzija ili koronarna bolest srca, kao i poremećajima raspoloženja kao što su depresija i anksioznost.

Sve to zato što nisu u mogućnosti ispuhati se na drugi način, riječima, pisanjem ili jednostavno plakanjem.

Istraživanje Sveučilišta Banaras Hindu (Indija), čiji su rezultati objavljeni u znanstvenom časopisu S.I journal of Projective Psychology and Mental Health, ispituje odnos zdravlja i aleksitimije.

Za model je uzeto stotinu i pedeset odraslih osoba kod kojih je procijenjena razina aleksitimije, mentalnog zdravlja te proživljavanje pozitivnih i negativnih emocija.

Rezultati su pokazali da je kod visoke razine aleksitimije veća vjerojatnost oboljenja od psiholoških poremećaja, djelomično objašnjeno anhedonijom kod aleksitimije, zbog čega se gubi pozitivno proživljavanje emocija favorizirajući tako značajna negativna iskustva.