Jack Vance: Mjesečev moljac

The Moon Moth

Preveo Goran Pavelić

Kuća-brod bila je sagrađena prema najstrožim standardima sirenskog majstorstva, što znači toliko blizu savršenstvu koliko to ljudsko oko može zapaziti. Na daščanom podu od ulaštenog tamnog drveta nisu se vidjeli spojevi, zasuni od platonskih zakovica bili su sjajno ulašteni. Po stilu, brod je bio masivan, širokih greda, čvrst poput same obale, ali ne i nezgrapan ili tromih linija. Prednji dio se propinjao poput labudovih grudi, pramac se visoko uzdizao i savijao prema naprijed držeći željeznu svjetiljku. Vrata su bila istesana iz dasaka šarenog, crnozelenog drveta; prozori bijahu s mnogo okana, ostakljeni kvadratima liskuna, poprskani ružičasto, plavo, svijetlozeleno i ljubičasto. U prednjem dijelu bijahu radni prostori i sobe za robove; u sredini su bile dvije spavaće kabine, salon za večere i salon za boravak iz kojeg se izlazilo na promatračku palubu na krmi.

Takva je bila kuća-brod Edwera Thissella, ali ga vlasništvo nije ispunjavalo ni ponosom ni zadovoljstvom. Kuća-brod se otrcala.

Sagovi su se ofucali; izrezbarene ploče su napukle; željezna svjetiljka uleknula se od rđe. Prije sedamdeset godina, kod preuzimanja broda, prvi vlasnik počastio je graditelja i sam bio počašćen; transakcija (a taj je proces predstavljao nešto više od obične primopredaje) je povećavala ugled obojice. Međutim to je vrijeme davno prošlo; sada kuća-brod nije odisala nikakvim ugledom. Edwer Thissell, nastanjen na Sireni tek tri mjeseca uočavao je taj nedostatak, ali nije mogao učiniti ništa u vezi s time: ta kuća-brod bila je najbolje što je mogao dobiti. Sjedio je na stražnjoj palubi vježbajući gangu, instrument nalik na citru, ne veći od njegove ruke. Stotinjak metara prema obali, pjena valova oblikovala je pojas bijele plaže; otraga je rasla prašuma i prema nebu ocrtavala su se stjenovita crna brda. Iznad glave sjala je mutno i bijelo Mi-reille, kao kroz zamršenu paučinu; lice oceana blještalo je i svijetlilo sjajem bisera. Slika je bila poznata, ali ne i dosadna kao ganga na kojoj je vježbao već dva sata, drndajući sirenske skale, stvarajući akorde, prelazeći jednostavne progresije.

Spustio je gangu i uzeo zachinko, malu zvučnu kutiju okovanu tipkama koje se sviraju desnom rukom. Pritisak na tipke tjerao je zrak kroz trske u samim tipkama, stvarajući tonove kao kod harmonike. Thissell odsvira desetak brzih skala bez mnogo grešaka.

Od šest instrumenata koje je namjeravao naučiti svirati, zachinko se pokazao najmanje neposlušan (naravno, osim hymerkina, klopoćućeg, drndajućeg, kuckajućeg predmeta od drveta i kamena koji se koristi samo za robove).

Thissell je vježbao još deset minuta i odložio zachinko. Ispružio je ruke i savio prste. Od dolaska svaki je budan trenutak bio posvećen instrumentima: hymerkinu, gangi, zachinku, kivu, strapanu, gomapardu. Uvježbavao je skale u devetnaest ključeva i četiri stare ljestvice, akorde bez broja, intervale nezamislive na domovinskim planetima. Triliranja, arpeđa, gutanja; kliktavi stopovi i nazalizacija; prigušivanje i uvećavanje polutonova; vibrata i vučji tonovi; ispupčenja i udu-bljenja. Vježbao je upornom, smrtnom revnošću u kojoj je njegov koncept glazbe kao izvora zadovoljstva odavno bio izgubljen, Pogledavši instrumente, Thissell se odupre želji da ih svih šest zavitla u Titanic.

Ustade, prođe kroz salon za primanje, salon za večeru, kroz hodnik kraj kuhinje i iziđe na prednju palubu. Nagne se preko ograde i zaviri u ograđeni obor ispod razine mora gdje su Toby i Rex, robovi, uprezali golem-ribe za tjedni izlet do Fana, osam milja sjeverno.

Najmlađa riba, zaigrana ili nervozna, naglo je uranjala i izranjala.

Njena usiljena crna gubica izroni i Thissell osjeti čudnu mučninu gledajući je u lice: riba nije imala maske!

Thissell se nelagodno nasmije, opipavši vlastitu masku Mjesečeva moljca. Bez sumnje, navikavao se na Sirenu! Značajan nivo je postignut ako ga je golo lice ribe šokiralo!

Ribe napokon bijahu upregnute; Toby i Rex su se popeli, crvenih sjajnih tijela, a crne platnene maske prianjale su im uz lica.

Ignorirajući Thissella zatvorili su obor i digli sidro. Golem-ribe potegnu, uzde se napnu i kuća-brod krene prema sjeveru.

Vraćajući se na stražnju palubu, Thissell uzme strapan — okruglu zvučnu kutiju dvadesetak centimetara u promjeru. Četrdeset i šest žica širilo se iz središnje točke do oboda gdje su se spajale sa zvoncem ili zvučnom polugom. Trzanjem, zvončići su zvonili i šipke brujale; udaranjem, instrument se oglašavao zvonkim, zveckavim zvukom. Vješto sviran davao je ugodno reske disonance i stvarao izražajan dojam; u nevještoj ruci rezultati su bili manje sretni, pa čak nalik i na slučajnu buku. Na strapanu je Thissell bio najslabiji i zato je vježbao koncentriran cijelim putem na sjever.

Kroz određeno vrijeme kuća-brod približila se plovećem gradu.

Golem-ribe su ispregnute, kuća-brod privezana uz molo. Po doku red besposličara proučavao je i mjerio svaki dio kuće-broda, robove i samog Thissella, po sirenskom običaju Thissell, još nenaviknut na takvo detaljno ispitivanje, osjećao se uznemiren još više zbog nepokretnosti maski. Samouvjereno popravljajući svog Mjesečeva Moljca, spusti se Ijestvama na dok.

Jedan rob koji je čučao ustane, člancima prstinju dotakne crnu tkaninu na čelu i zapjeva u tri-tonskoj frazi pitanja: — Mjesečev Moljac preda mnom vjerojatno ser Edwer Thissell lično jest?

Thissell pokuca hymerkin obješen o pojas i otpjeva: —«Ja jesam Ser Thissell.»

— Počašćen sam povjerenjem — zapjeva rob. — Tri dana od zore do mraka na doku sam čekao ja; tri noći od mraka do zore na splavi ispod ovog istog doka čučao sam, slušajući korake Noćnika. I napokon opazim masku Ser Thissella.

Thissell nestrpljivo začegrta na hymerkinu: — Koja je priroda tog povjerenja?

— Poruku nosim, Ser Thissell. Vama je namijenjena.

Thissell ispruži lijevu ruku, svirajući hymerkin desnom.

— Daj mi poruku.

— Odmah, Ser Thissell.

Na poruci je bilo krupno ispisano:

HITNA VEZA! POŽURITI!

Thissell otvori kovertu. Poruku je potpisao Castel Cromartin.

Glavni šef Međudvjetskog policijskog odbora, a nakon formalnog pozdrava slijedilo je:

«APSOLUTNO HITNO izvršiti slijedeća naređenja! Na svemirskom brodu Carina Cruzeiro, odredište Fan, datum dolaska 10. siječnja UV, nalazi se poznati ubojica Haxo Angmark. Dočekati ga na dolasku odgovarajućim autoritetom, zadržati i zatvoriti tog čovjeka. Ova naređenja uspješno izvršiti. Neuspjeh neprihvatljiv.

PAŽNJA! Haxo Angmark vrlo je opasan. Ubiti ga bez oklijevanja u slučaju ikakva otpora.»

Thissell zaprepašteno prouči poruku. Dolazeći na Fan kao konzularni predstavnik nije očekivao ništa ovakvog; nije osjećao naklonosti ni sposobnosti da se bavi opasnim ubojicom. Zamišljeno protrlja čupavi sivi obraz svoje maske. Situacija nije izgledala potpuno beznadna; Esteban Rolver, direktor svemirske luke, bez sumnje će pomoći, a možda i dati vod robova.

S više nade, Thissell ponovo pročita poruku. Deseti siječnja univerzalnog vremena. Pogleda u konverzijski kalendar. Danas je četrdeseti dan Doba gorkog nektara — Thissell povuče prst niz kolonu i stane. Deseti siječnja. Danas.

Udaljena grmljavina privuče mu pažnju. Iz magle se spuštao mutan oblik; orbitalni taksi se vraćao iz susreta sa Carina Cruzeirom.

Thissell ponovo pročita poruku, podigne glavu i zagleda se u brod koji se spuštao. Na njemu bi trebao biti Haxo Angmark. Za pet minuta stat će na tlo Sirene. Formalnosti prizemljenja zadržat će ga još kojih dvadeset minuta. Plato za prizemljenje nalazio se otprilike milju i po udaljen, povezan s Fanom putem koji je vijugao kroz brežuljke.