Meša Selimović - Derviš i smrt

- Hadži-Sinanudinu Jusufu, zlataru.

- Idi. Neću s tobom. Ne znam kakav je.

- Ne znaš kakav je hadži Sinanudin?

- Ne znam. Misli samo na zatvorenike, nosi im hranu svakog petka, osiromašiće zbog njih, sve njima daje.

- Zar je to rđavo?

- Šta bi on radio da nestane zatvorenika? Bio bi nesrećan. Zatvorenici su mu ičkija, kao drugome lov, ili piće. A treba li ičkiju vezati za ljudsku nesreću? Možda i treba, nisam razmišljao.

- Zar je loše naviknuti se na dobro djelo?

- Zar dobro djelo treba da postane navika? Ono se dešava, kao ljubav. I kad se desi, treba ga sakriti, da bi ostalo naše. Kao što činiš ti.

- Šta ja činim?

- Nosiš hadži-Sinanudinu milostinju za zatvorenike, ali kriješ. Desilo ti se, i stid te da pokažeš ljubav. Zato ideš sam.

- Nisam sam. Zar ne poznaješ šejh-Nurudina?

- Kako ne bih poznavao šejh-Nurudina! Gdje je?

- Ovdje, sa mnom.

- S tobom? Ne vidim ga. Zašto ne progovori, da ga bar čujem?

- Nećeš da me vidiš, a ne znam zašto. Jesi li ljut na mene?

- Eto vidiš, nema ga - uzalud me tražio Ali-hodža pored Hasana. - Ni glasa ni lika. Nema šejh-Nurudina.

Otišao je bez pozdrava.

Hasan se smješkao zbunjeno, sigurno zbog mene.

- Opor je.

- Opor i zloban.

- Čudan čovjek.

- Zašto nije htio da me vidi?

- Govorio je pametno. Bila mu je potrebna jedna ludost, da ga izvuče.

Ne, nije to ludost. Nešto je htio, nešto je smjerao. Nema šejh-Nurudina, rekao je. Možda zato što nisam više ono što sam bio? Možda što nisam vratio udarac? Ili što nisam učinio ništa što bi čovjek trebalo da uradi. I eto, nema me.

- Šta misliš o njemu? - upitao sam Hasana, ne želeći da otkrijem kako me zaboljelo što nije htio da me vidi, a ne misleći da se otkrivam time što ga ne zaboravljam. Srećom, Hasan je htio da me obešteti, i činio je to smeteno. Znao sam po tome što troši mnogo riječi, i što govori ozbiljno.

- Ne znam. Pravedan je, i iskren. Samo nema mjere. To mu je postala ičkija, kako on kaže. I porok. Ne brani pravdu, on napada njome; postala mu je oružje, a ne cilj. Možda i ne zna da je jezik mnogih koji ćute, i osjeća zadovoljstvo da smije što oni ne smiju, donoseći im njihovu nerečenu riječ. Oni ga prepoznaju, jer je njihova unakažena potreba da govore, i ne bi ga bilo kad bi tu potrebu smjeli da zadovolje. Prirodan je i neizbježan zato što ima korijen, neobavezan i pretjeran zato što je sam. Zato je i grub, zato i nema mjere. Uvjerio je sam sebe da je postao savjest grada, i siromaštvom plaća to zadovoljstvo. Možda ponekad donese i svježine, kao vjetar, ali ne vjerujem da čini veliku uslugu ni iskrenosti ni pravednosti. Po njemu, izgledaju kao nastranost. Liče na osvetu i na surovo zadovoljenje, a nikako na plemenitu potrebu kojoj bi ljudi trebalo da teže. Postao je sam svoj neprijatelj, pretvorivši se u suprotnost svemu što je možda i iskreno želio. Možda je i opomena, ali nije putokaz. Jer, kad bismo svi činili i mislili kao on, kad bismo govorili otvoreno i grubo o svakoj mani drugog čovjeka, kad bismo se zalijetali u oči svakome ko nam se ne dopada, kad bismo tražili da ljudi žive kako mi smatramo da je dobro, svijet bi postao gora ludnica nego što je sad. Surovost u ime plemenitosti je strašna, vezala bi nam i noge i ruke, ubila bi nas licemjerjem. Bolja je surovost koja počiva na sili, bar možemo da je mrzimo. Tako se izdvajamo i čuvamo bar nadu.

Nisam mislio da li je tačno to što je govorio, ni da li je iskreno. Znao sam da je na mojoj strani, da me štiti od nepravednog napada: osjetio je šta me muči. Ničim me ne bi toliko smirio, ni podsmijehom, ni oštrinom, ni potpunim odbijanjem, koliko ovim glagoljivim razmatranjem, izvanredno podešenim za moje uho. Djelovalo je ubjedljivo, jer nije sitničavo, a meni je ostajalo pravo da dorečem misao i da se odbranim. - Zlobni lakrdijaš! - mislio sam ljutito. - Bijesni mahalski pas! Stao je iznad cijelog svijeta i jednako pljuje po sva kome, i po krivima i po pravima, i po griješnicima i po žrtvama. Šta on zna o meni da bi mogao da mi sudi!

Ali moja srdžba nije bila duga, ni teška. Zaboravio sam Ali-hodžu uskoro, a u meni je ostala ugodna toplina od Hasanove riječi. Nisam više ni mislio šta je rekao, znam da je lijepo i da sam zadovoljan. Pružio mi je ruku, opet, odbranio me. A to je mnogo važnije od glupog hira opakog hodže.

Dok je Hasan pričao hadži-Sinanudinu Jusufu o susretu i razgovoru, mislio sam kako je dobar i pažljiv čovjek, i kako je sreća što sam naišao na njega. Smijali su se, hadži Sinanudin tiho, samo vedrim očima i krajevima tankih usana, Hasan glasno, pokazujući sedef svojih ravnih zuba, i razgovarali, ne trudeći se da budu ni pametni ni ozbiljni, gotovo neobuzdani, kao djeca, kao prijatelji koji uživaju jedan u drugome.

Hasan je pretjerivao, iskrivljujući hodžine riječi. Rekao je kako Ali-hodža nije htio da dođe, zato što se boji hadži-Sinanudina. Briga o zatvorenicima je hadži-Sinanudinovo zadovoljstvo, kao lov, kao kocka, kao ljubav. Svijet bez zatvorenika, to bi bila hadži-Sinanudinova tuga. Na čemu bi se tada iživljavala njegova plemenitost? Ne bi mogao bez njih, i kad bi ih nestalo, bio bi nesrećan i izgubljen. Išao bi da moli vlast: ne uništavajte me, zatvorite nekoga! Šta ću ja bez zatvorenika? Ako nikog ne bi bilo, ponudio bi da zatvore njegove prijatelje, da bi mogao da se brine za njih. Tako bi im najbolje dokazao svoju ljubav.

- Valjda bi mi i ti učinio to zadovoljstvo - smijao se starac, pristajući na Hasanovu šalu, rav nodušan prema onome što je čovjek o njemu stvarno rekao. I odmah je sve prebacio na Hasana:

- A šta je o tebi rekao? Da si nesposoban i za dobro i za zlo? Tako je, čini mi se, mislio?

- Rđav bez lične koristi, dobar samo kad sam neodgovoran. Nešto kao griješni anđeo, poročna djevica, pošteni lupež.

- Poročan i plemenit, smiren i plah, razložan i tvrdoglav. Svakakav. Nikakav.

- Ne cijeniš me baš mnogo.

- Ne - rekao je starac ozareno. - Ne cijenim.

Njegov pogled je govorio: ne cijenim, volim te.

Bilo je tiho i ugodno u ovom čistom dućanu, svježina se dizala iz opranih, još vlažnih podnica, kroz kameni okvir otvorenih vrata uvlačila se stišana toplina ljetnog dana, čulo se sitno kuckanje kujundžijskih čekića, kao u dječijoj igri, kao u snu. Pred očima mi je polumrak nadsvođenog kamenog dućana, zelenkast od sjene gustog drveta na sokaku, kao smiren odsjaj duboke vode. Osjećao sam se lijepo, prijatno, sigurno. Dok je Hasan pričao o Ali-hodži, znao sam da neće ništa reći o meni, nisam se plašio ni izdaje ni neopreznosti. Mir se slijegao po meni, kao polen, kao ljetna rosa, zbog ove dvojice ljudi. Bili su dva sjenovita drveta, dva bistra izvora. Varka je, ili se moje sjećanje pretvara u miris, ali mi se čini da sam zaista osjećao svježinu i blag miris što je strujao od njih. Ne znam kakav, na borovinu, na šumsku travu, na proljetni lahor, na bajramsko jutro, na nešto drago i čisto.

Odavno nisam doživio takvo tiho spokojstvo, kakvo su mi poklonila ova dva čovjeka.

Njihova mjesečinasta vedrina, njihovo prijateljstvo bez usklika i keranih riječi, njihovo zadovoljstvo zbog svega što znaju jedan o drugome, natjerali su i mene da se smiješim, ne naročito pametno, probudivši u meni zaspalu ili željenu dobrotu, kao kad gledamo djecu. Postao sam prozračan, lak, bez traga zloćude težine što me dugo tištala.

- Hajde da te oženim, da se smiriš - rekao je starac nježno i prijekorno, i sigurno to nije govorio prvi put. - Hajde, zli čovječe!

- Rano mi je, hadžija. Nemam ni pedeset godina. A još me čekaju mnogi drumovi.

- Zar ti nije dosta, skitnico! Sinovi su uz nas dok smo jaki, a napuštaju nas kad su nam potrebni.