Meša Selimović - Derviš i smrt

- Dugo si ostao - kaže gledajući me radoznalo.

- Zar megdan traje kraće?

- Obično izlaze brže. I obično su zbunjeni.

- Jesam li ja zbunjen?

- Ne bih rekao.

Kara-Zaimovo oko nije baš bistro. Neka bude kako on kaže.

- Pričali smo o svemu.

- A o meni?

- Rekao je da dođem sutra.

- Tako. Znači, sutra.

I opet smo išli čistom stazom od riječnih bjelutaka. I ići ćemo opet, sutra.

Mislio sam da neću imati snage da razgovaram sa Zaimom, da neću ni čuti šta mi kaže, a čuo sam, i odgovarao, iako je sve bilo isprevrtano u meni, ako sam još stajao naglavce, i polako, polako se ispravljao, siguran da će sve izgledati još čudnije kad dođem sebi. Ličiće na pijanstvo, na ružan san, vjerovaću da sam udario na čini, i da ništa stvarno nije bilo.

Zaim ne zna šta se dešava u meni, on misli da sam uspio.

- To je dobro - kaže - što te zove sutra. Obično ne zove. Znači da si mu se dopao, znači da si mu u volji.

Nisi mnogo mudar, nisi mnogo ni rječit, moj dobri Zaime. Da, dopao sam mu se, veoma, otišao je jedva dišući, a mučenje nastavljamo sutra.

Zaim gleda u mene zbunjeno, traži riječi.

- Pa evo, htio bih da te zamolim.

Gleda li i on u moje lice da li se gasi od njegovih riječi? Hrabrim ga, bez volje, sjećajući se:

- Reci, Kara-Zaime. Slobodno. Nešto te muči.

Tako je trebalo onaj da kaže meni, maločas.

- Pa, ništa me ne muči. Ali ovdje ne znaju ko sam, misle da sam ovako sipljiv i nikakav oduvijek. Ne kažem za muftiju, već za druge.

- Da li ti se nešto desilo?

- Ništa mi se nije desilo. Kažu da nisam više za službu.

- Otpuštaju te?

- Znači, otpuštaju me. Pa mislim, ako bi mogao da kažeš muftiji, da me ostavi. Nisam više za vojsku, ali da vrata čuvam, to mogu bolje od drugih. Primam sto groša godišnje...

- Muftija prima dvanaest hiljada.

- Drugo je muftija. I velim, ako je mnogo sto groša, neka bude manje, neka bude osamdeset. Neka bude i sedamdeset. Znači, sedamdeset na godinu, zar je to mnogo? Eto, to sam htio.

Pa, obično nije mnogo sedamdeset groša na godinu. Znači, nećeš se ugojiti od tih sedamdeset groša, moj Zaime, koji si grdno pogriješio što nisi umro na vrijeme. Ali, oprosti što ne mogu da te žalim, dugo sam se rvao s karandolozom i sav sam razglobljen, nijedna kost mi nije na svome mjestu.

- Nisi za vojsku, - rekao sam ništa ne misleći - ali pušku možeš da nosiš. Jatagan možeš da nosiš. Koliko bi tražio da oslobodimo jednog nevinog čovjeka. Zatvoren je na pravdi božijoj, ništa nije kriv. Da li bi pristao za sto groša?

Zbunio se.

- Ne znam da li me ispituješ, ili govoriš o nečemu što može biti.

- Odgovori mi.

- Nije lako odgovoriti. Dok sam bio pravi Kara-Zaim, ne bih uzeo ništa. A sad, ako je stvar poštena... Sto groša?

- Dvjesta.

- Dvjesta groša! Bože milosni! Tri godine bih mogao da proživim sa dvjesta groša. I nevin čovjek? Gdje je?

- U tvrđavi.

- Znači, dvjesta groša. I nevin čovjek, u tvrđavi. Ne bih mogao.

- Prije dvadeset godina bi pristao? I da je u tvrđavi? Samo da je nevin, zatvoren bez krivice?

- Pristao bih.

- A sad ne bi?

- Sad ne bih.

- Onda ništa.

- Je li to zbilja ili šala?

- Šala. Htio sam da vidim koliko si se promijenio.

- Pa, promijenio sam se. A ako me otpuste, da te potražim?

- Ako te otpuste, ja ću ti naći posao.

- Hvala ti, zapamtiću to. Ali opet, govori sutra s muftijom.

Želio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuće po svaku cijenu. Odsjaj muftijina značaja padao je i na njega, beznačajnog, i sigurno mu se činilo da je mnogo bliže odatle do onog gazije sa bojnog polja, nego iz pekarskog hamurluka ili sa baštovanske lijehe. A on mu je važniji od svega na svijetu.

Sreo me istog časa, pred veče, u najteži čas, kad sam išao prema kapiji smrti, izletio je iz magle, s neba pao preda me na putu gdje nije bilo nikakva smisla da se sretnemo, ni mi, ni naša lica, ni naša raspoloženja. Moje ne znam kakvo je, njegovo zrači veseljem. Hripanje mu je pobjedonosno.

- Ostajem - rekao je oduševljen. - Neće me otpustiti. Znači, ostajem. Pitali su me šta sam govorio s tobom, i ja sam pričao. Pa su me odveli Maliku, i opet sam pričao. Ono o svjetlu i o bojnom polju, pa kako si mi nudio dvjesta groša, i ostalo. Ako ostanem bez posla. Malik se smijao, dobar čovjek, kaže, to za tebe, a i ja kažem, jest, dobar čovjek, i tako, znači, ne treba ništa da govoriš sutra.

- Dobro.

Nije ni znao da sam mu pomogao.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života. Dave se i osporavaju, neprestano.

Moj Bože, ja nemam nikoga osim tebe i brata mojega. (Iz Kur'ana)

Tražio sam Hasana, poslije, nekoliko puta, uzalud. Tražio ga je i njegov momak, onaj stariji, i saznao da je u zatvoru, is drugovima. Izašli su sinoć iz kuće oko ponoći, i u Frenk-mahali izmlatili neke mladiće, teško da su i jednome leđa ostala čitava, a mladići su krivi, napali su prvi, i sad mladićima privijaju mokre krpe na uboje, a oni leže u zatvoru. Tako se uvijek svršava šenlučenje, zatvore ih i kad nisu krivi, pa ih puste kad plate, a oni se ne sjećaju jesu li krivi, a obično jesu. Pustiće ih i sad, samo traže mnogo, jer su uboji teški, a mladići iz dobrih porodica, ali Hasan ne da toliko, viče da mu je žao što nije tukao jače, i učiniće to kad izađe, jer takve kopiladi i takvih bezobraznika više nema. Ali on, momak, odnijeć pare, nije Hasanu do para, već do inađa, ali kakav je to inađ ležati u zatvoru. Nisu, doduše, u zindanu ni u podrumima, već onako, u nekoj sobi, ali opet, napolju sunce a tamo mračno, mučno je i sat provesti, ako se ne mora, a kamoli više.

Reći će mu da sam ga tražio, i da odmah dođe do mene, čim se presvuče i okupa, jer zapeksini i zaušljivi haljinku svaki put, da se mora skidati na avliji, da ne unese u kuću kakvu poganu baju. A ja da budem u tekiji, ako mi je važno, da se ne tražimo ko dvije budale, a ako nije važno, onda svejedno, pa kad se nađemo. A može biti da je i bolje da Hasan malo odspava, jer nije trenuo od juče ujutro, iako može da ne spava po tri dana i tri noći, a može i da spava isto toliko, samo ga probudiš da štogod pojede, onako u neznani, pa opet nastavi, ko živinče, Bože oprosti. Džaba, takvog majka još nije rodila!

Nisam ga tražio bez razloga, niti sam želio da me utješi, ili ohrabri. Ne znam kako mi je došla ta misao, zapravo i nije moja već Hasanova, a ja sam je primio kao svoju, i htio ga nagovoriti da je izvršimo. Rekao sam je Kara-Zaimu, a povukao se kad nije pristao, ali čini mi se da se javila ranije, kad sam vidio kako se gasi muftijino lice, kako je uzaludno sve što činim i govorim. Treba oteti Haruna, treba platiti čuvarima da pobjegne, treba ga poslati u drugu zemlju, da ga više nikad ne vide. Samo tako će se osloboditi tvrđavskih podruma: moje sramotno kreveljenje neće mu pomoći. S Hasanom i Ishakom sve bi bilo moguće. Sa Ishakom sve bi bilo moguće. Možda Hasan zna gdje se sakrio, a Ishak bi pristao, sigurno. Ishak ne boluje od sjećanja, kao Kara-Zaim, njega ne zaustavljaju uspomene.

Ohrabrila me misao na tog buntovnika, obuzela me neodoljiva potreba da se krećem, da nešto činim, osjećao sam zdrav nemir i uzbuđenje: sve je moguće, sve je nadomak ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji. Smišljao sam smjele podvige, otkrivajući ne jednu mogućnost za pravu hrabrost, pripremao lukavstva kojima neće odoljeti ni najveća opreznost, uzbuđen i pokrenut sve više što sam sigurnije osjećao u dubini srca, u teško dostupnim vijugama mozga, da je sve to prazna mašta. Ne, nisam svjesno mislio o tome, nisam licemjerno grijao na srcu dva suprotna htijenja. Moja misao je bila nepodijeljena, i iskreno sam se trudio kako da pronađem najbolji način da oslobodim brata. I to sve iskrenije i sve življe, kažem, što se negdje u mojoj nutrini, kao nejasan šapat iz mraka, kao izvjesnost o kojoj se ne govori i ne misli ali je prisutna, sve više utvrđivalo uvjerenje da poduhvat ne može uspjeti. I Ishaka sam zvao, jer je nedostižan. Mogao sam čeznuti za njim koliko mi je duša smogla snage, i to bez laži, jer mi se želja nije mogla ostvariti. Skriveni životni nagon što me štitio i bez moje svjesne volje, velikodušno mi je dopuštao moju lijepu plemenitost, ne kroteći je: znao je da opasnosti od nje nema, ne može postati djelo. A pomagala mi je da se svetim zbog stida kojim sam se napunio kod muftije.