Meša Selimović - Derviš i smrt

Molim te, usliši moju molitvu.

Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noći.

Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu, koji se traže u ovoj noći.

Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom ćutanju između neba i zemlje.

Trebalo je da ostanem sa pasvandžijom, da ne budem sam sa sobom i sa svojom nemoći da se oduprem ili pomirim.

Prazan i tužno ravnodušan. A opet sam se obradovao kad sam se približio tekiji. Onda nisam ni prazan ni ravnodušan, jer dobro je kad je čovjeku drago ili žao, ma zbog čega. I čim sam zapazio to sitno prisustvo radosti (a gledao sam u svoju dušu, i sve što se u njoj dešava, kao što ratar gleda u nebo, u oblake i vjetrove, da vidi kakvo će vrijeme biti), osjetio sam se čvršćim zbog tog tračka vedrine u oblacima. Ono postoji i kad ga ne vidimo, postoji i kad u njega posumnjamo.

Kad sam kročio u svoj uski sokak što me prigrlio rođački, iz sjenke tekijskog zida izašao je neki čovjek, pojavila se samo glava na mjesečini, kao da je izronio iz vode, kao da je tijelo ostavio na drugom mjestu. Pozdravio me, nastojeći da bude ljubazan, zbog moga straha koji je morao pretpostaviti:

- Dugo si se zadržao. Čekam te odavno.

Ćutao sam, nisam znao šta treba da kažem ili da pitam. Njegovo lice mi je izgledalo poznato, iako se ne sjećam da sam ga ikad vidio, poznato na neki naročit način, kad uočavamo neku osobinu, neki izraz, neko svojstvo zapaženo negdje, nekad, na nekome, pa zaboravljamo jer nije bilo važno.

Pogledao sam prema tekiji, tihoj i mrtvoj na mjesečini, i dok sam se okretao prema njemu, već sam zaboravio njegov izgled. Okrenuo sam se ponovo, sad već nastojeći da mu zapamtim lice, ali uzalud, gubio se iz sjećanja čim ga nisam gledao, začuđujuće bezličan.

Primijetio je moje osvrtanje, i požurio da kaže:

- Šalju me prijatelji.

- Kakvi prijatelji?

- Prijatelji. Mislio sam da nećeš ni doći večeras, u tekiji nisu ništa znali da mi kažu. Dugo si se negdje zadržao.

- Hodao sam ulicama.

- Sâm?

- Bio sam sâm, sve do sad. I bio sam zadovoljan.

Nasmijao se, učtiv, ljubazan.

- Razumijem, kako da ne!

Lice mu je pljosnato, kao dva dlana rastavljena nosem, široka, jaka usta razvučena u vedar osmijeh, žive oči pažljivo zagledane u mene. Kao da je veoma srećan što smo se sreli, i raduje ga sve što kažem i učinim. Njegov izgled mogao bi da bude prijatan, da nije noć i da nismo sami. Ne bojim se ovog čovjeka, ni traga straha u meni nema, čak ni od nasilja. Samo se osjećam čudno, postaje tijesno oko mene. Nestrpljiv sam.

- Dobro, prijatelju, reci šta hoćeš, ili me pusti da prođem.

- Hodao si sokacima i gubio vrijeme, a sad odjednom toliko žuriš!

Pokušao sam da prođem, ali on je stao preda me.

- Pričekaj. Evo šta sam htio.

Izgleda zbunjen, kao da traži pogodne riječi, ili mu je nezgodno što me zaustavlja. Ali ne oklijeva da to učini.

- Otežavaš mi posao. Sad ne znam kako da počnem.

- Dugo si čekao, mogao si da smisliš.

Nasmijao se veselo:

- Imaš pravo. Nije lako s tobom. Pa evo. A možda je najbolje da uđemo u tekiju.

- Dobro. Hajde.

- Svejedno, možemo i ovdje. Poruka je kratka. Od koga misliš da je poruka?

- Poruke mi niko ne šalje, a prijatelji sami kažu šta hoće. A ti tjeraš šegu sa mnom, ili želiš da me naljutiš.

- Taman posla! Baš ste vi učeni ljudi smiješni. Pa šta ako se šalim? Zar ne možemo da porazgovaramo kao ljudi! Pa dobro. Prijatelji ti poručuju da malo pripaziš šta radiš.

- Mora da si pogriješio, ti sigurno ne znaš s kim razgovaraš.

- Nisam pogriješio, i znam s kim razgovaram. Da pripaziš. Suviše istrčavaš, moglo bi da bude opasno. Za tebe, mislim. Što da tovariš krivicu na vrat, i još kad niko tebe ne dira. Šta će čovjeku nevolja, bez nevolje! Je li tako?

Dakle, prijetnja. Namjerno ponižavajuća, stavljena u usta ovog policijskog prostaka, što se još, za svoj račun, zabavlja sa mnom, dajući mi savjete. Sad sam mu zanimljiv, kao rijetka zvjerka, uhvaćena u stupicu, pomalo me i voli: mogao bih mu donijeti radost.

- Dobro - rekao sam stišavajući srdžbu, jer nisam htio da je pokažem pred ovim čovjekom. - Reci svojim prijateljima...

- I tvojim.

- Reci tim prijateljima da im zahvaljujem na poruci, iako su mogli i sami da mi to kažu. A za sve što činim, odgovaraću pred Bogom i pred svojom savješću. Jesi li zapamtio?

- Kako da nisam! Nego mislim, moglo bi se odgovarati i pred nekim drugim. Pred Bogom je lako, oprostiće. A pred svojom savješću još lakše: poturićeš joj hiljadu isprika. Ali kad se nađeš u mengelama, gore u tvrđavi, bogami, teže je. I još kad znaš da si pod krivicom.

- Nikakve krivice nemam.

- Pa sad, nije baš da nema. Ko je nema, reci pravo. Eto, dolazi li u tekiju Hasan, dželepčija? Dolazi. Vodite li svakakve razgovore? Vodite. Pa onda...

- Kako te nije stid!

- Nije me stid, efendija. Pa onda, je li se u tekijsku bašču sklonio bjegunac? Jest, sklonio se. Je li pobjegao? Jest, pobjegao je. A ko mu je pomogao da pobjegne?

- Pozvao sam stražare.

- Kasno si pozvao stražare. A o drugim krivicama da i ne govorim. A ti kažeš: nemam krivice! Pa opet, da li te ko upitao za sve to? Nije niko. E pa, to velim, okani se belaja. A ako nećeš, tvoja stvar, je li tako? A moje je da kažem.

- Je li to sve?

- A kud ćeš više? Pametnu čovjeku i ovo bi bilo previše. Ali ako ustreba, pronaći će se još, ne brini. Svi tako u početku pitaju: je li to sve? Poslije ne pitaju. Ja volim hrabre ljude, samo gdje su? U nekoliko godina jedan ako se nađe malo kočoperniji. Jedan među tolikima. Da pljuneš na svijet! Eto tako. Pa nemoj reći: nisam znao. Sad znaš.

Gledao me još s onim zanimanjem kao u početku, ali sad je svršio posao i htio je da vidi šta je postigao, je li užegao u meni strah.

Uznemirio me, ali straha nisam osjećao. Nadvladala ga je ljutina zbog ružnog postupka i uvrede. Čak se javio i prkos, da istrajem, izazvan trenutnom mišlju kako žele da me zaustave u onome što činim s pravom. To onda znači da nisu sigurni, i da se boje. Jer, da nije tako, zašto bi me upozoravali? Učinili bi što hoće, ne obazirući se na ono što ja činim i govorim. To je utvrdilo moju unutarnju sigurnost, koju nosim odavno, da predstavljam nešto ovdje, u ovom mjestu, u derviškom redu, da nisam prošao svijetom neviđen i beznačajan. Toliko glupi nisu, znaju da bi njihova šteta bila da me napadnu, otvoreno bi pokazali da ne poštuju nikog, ni najpoštenije, ni najodanije, a to neće, niti imaju zašto.

Razmišljao sam tako, idući prema tekiji, s poraslim pouzdanjem, da je čak i dobro što su mi poslali ovog čovjeka: otkrili su da se boje, a uvredom su podstakli moju odlučnost. Samo, znao sam da im ne smijem dati mnogo vremena da djeluju protiv mene, moram prije njih otići do onoga koji može sve da presudi. Da nije noć, otišao bih ovoga časa. Obradovala me ta riješenost da ne čekam, da se ne prepuštam praznom tugovanju i nemoćnom nadanju, već da učinim ono što mogu. Ne smijem da hodam sokacima poput mjesečara, sa uzetom voljom, kao bogalj. Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

Ali kad sam zatvorio tešku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se našao u sigurnosti tekijske bašče, suprotno svakom očekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje štitilo, obuzelo me mučno nespokojstvo, odjednom, gotovo bez ikakva prelaza, kao da sam otvarajući i zatvarajući vrata, navlačeći mandal i provjeravajući da li se smjestio u svoju drvenu postelju, ispustio misao što je održavala moju bodrost. Nestala je, sunula u noć kao divlja ptica, a javio se nemir, sličan strahu, tek tada, naknadno, ne znam zašto, nisam se usuđivao da objašnjavam razloge, možda sam se bojao baš tih razloga i ostavljao ih u tami, nerazaznate, ali svjestan da postoje. Oblila me misao, kao vrelina, udarila me, mislim da tako dolazi kap, kao bolan bljesak, obznanila se kao duboka gluha grmljavina: opkoljavaju me.