Meša Selimović - Derviš i smrt

Slab je koji traži, a slabo je i što se od njega traži.

Išao sam jutros u polje, peo se uz iscvjetalo brdo, stajao uz nisko stablo voćke, licem uz grozd cvjetova, listića, čašica, lepeza, hiljade živih čuda spremnih na oplodnju, osjećao sam opojnu slast od tog bujanja, od hučanja sokova kroz bezbroj nevidljivih žilica, i opet sam želio, kao i sinoć, da uklopim obje ruke u granje, da me protoči bezbojna krv bilja i da bez bola cvjetam i venem. I baš to ponavljanje čudne želje uvjeravalo me o težini muke koju nosim.

Iz šume je zvonko odjekivala sjekira, u određenim razmacima, u kojima je bio zamah nečijih snažnih ruku, i kratka tišina poslije udarca, i na toj daljini znao sam da je sjekira oštra, dugog sječiva, i da zagriza drvo ljutitim cikom, bijesno prodirući do srčike. I kukavica se čula, sa svojom dvosložnom tugovankom, pečalno ravnodušnom, kao sudbina, i nečiji zov, ženski, vedar, prodoran, nerazumljiv, žena je mlada, proljetnim suncem opaljena, nasmijana, ne vidim je, okrećem se prema tom mladom glasu kao prema krbli, a znam sve o njoj. Samo ta tri glasa u tišini proljetnog jutra, u prostranstvu tuđeg svijeta. Zatvorio sam oči, sladak miris peluda je u meni, i slušao: tri sasvim jednostavna glasa. I tada sam doživio neobičan trenutak zaborava. Nije to bilo sjećanje, već prisustvo u drugom vremenu, mnogo ranijem, ništa od mene sadašnjeg nije postojalo tada, bio je samo lagan, radostan osjećaj življenja, uzdrhtala saživjelost sa svim oko sebe. Znao sam, sjekira je očeva, to njegove jake ruke zamahuju u šumi iznad kuće. I kukavičin glas prepoznajem, nisam je nikad vidio, ali se javlja uvijek sa istog mjesta. Znam i djevojku, šesnaest joj je godina, vidim je preko tolikog beskrajnog vremena, kao da su vijekovi prošli, a ništa zaboravio nisam, sićušne zlatne malje oko nasmijanih usana, stas za obruč dviju šaka, miris na miloduh, neiščilio kroz duge godine. Koga to djevojka zove kroz vrijeme? Nisam mogao da se odazovem, nisam mogao da se vratim.

Iz te začaranosti dalekog vremena probudio me vedar susret. Putem prema meni naišao je dječak, kidao je cvijeće i bacao iznad glave, grudama tvrdog čačka gađao ptice, izvikivao nerazumljive riječi, svoje, veseo i bezbrižan, kao mače. Ugledavši me, umirio se i pošao u stranu, uozbiljen. Nisam spadao u njegov svijet.

Davno, prije mnogo godina, susreo sam na drugoj stazi, u drugom kraju, istog ovakvog dječaka. Nije bilo nikakva razloga da se toga sjetim i da ih upoređujem. A eto, sjetio sam se. Možda zato što je dan bio određen za sjećanje, ili što sam i onda bio na životnom raskršću, kao i sad, ili što su obojica bucmasti, zaneseni, sami sebi dovoljni u pustom kraju, i što su i jedan i drugi prošli pored mene ozbiljni, kao da sam im utulio radost. Upitao sam dječaka, oči su mu kao kudeljin cvijet, isto što i onog nekadašnjeg, pitanje je staro i zvoni tužno, ali on to ne zna.

Srećom, razgovor između nas je bio sasvim drugačiji nego onaj raniji. Zapisao sam ga radi olakšice, bez druge potrebe, kao što se umorni putnik zaustavi pored svježe vode.

- Čiji si, mali?

Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski.

- Ne tiče te se.

- Ideš li u mekteb?

- Ne idem više. Juče me hodža istukao.

- Za tvoje dobro te istukao.

- Onda bih to dobro mogao da dijelim i šakom i kapom. A hodža ga dijeli po našim stražnjicama. Za svako slovo pomodri kao patlidžan.

- Ne govori ružne riječi.

- Zar je patlidžan ružna riječ?

- Veliki si đavo.

- Ne govori ružne riječi, efendija.

- Jesi li juče tako slobodno govorio?

- Do juče sam bio hodžin bubanj. Danas sam ko ova tica. Hajde, neka me sad neko udari!

- Šta ti kaže otac?

- Kaže: alim svakako nećeš postati. A orati možeš i s elifom i bez elifa, zemlja te čeka, nećemo je drugome davati. A ako je dijeliti batine, to mogu i ja, veli.

- Hoćeš li da govorim s ocem, da te povedem u kasabu? Učićeš školu, postaćeš alim.

Rekao sam to i onom nekadašnjem dječaku, sad je u tekiji, derviš. Ali ovaj je drukčiji. Veselog izraza nestalo je s njegova lica, a javila se mržnja. Gledao me trenutak mrko, u bijesnoj nedoumici, pa se naglo sagnuo i uzeo kamen s puta.

- Eno oca - rekao je prijeteći. - Ore. Hajde, pođi da mu to kažeš, ako smiješ.

Možda bi zaista udario. Ili bi plačući pobjegao u brdo. Bio je pametniji od onog drugog dječaka.

- Neću - rekao sam pomirljivo. - Niko te ne može natjerati. A možda je i bolje da ostaneš ovdje.

Stajao je zbunjen, ali nije ispuštao kamen iz ruke.

Pošao sam i osvrnuo se nekoliko puta. Nije se micao s onog mjesta, prepreka između oca i moje ponude, uplašen i nepovjerljiv. Tek kad sam se udaljio, kad nije imao razloga da se boji, bacio je kamen daleko u žito i potrčao prema ocu.

Vratio sam se tmuran.

Mala žena je otvorila kapiju, i tobože sakrivajući lice jašmakom, uputila me u bašču, tamo su, veli, tri luda hvataju jednog bijesnog, pa mogu da odem, ako hoću, a mogu i da sačekam ovdje a ona će javiti Hasanu, i reći će mi šta kaže, ako bude išta kazao, jer danas nije razgovorljiv.

Idem tamo, rekao sam, a žena je zatvorila kapiju i otišla u kuću.

U velikoj bašči iza kuće, na slobodnom travnom prostoru okruženom šljivikom, dva Hasanova momka hvatala su mladog ždrijepca. Hasan je stajao kraj ograde, s unutrašnje strane, i mirno gledao, ćuteći, ili ih podstičući kratkim uzvicima i psovkama.

Nisam ušao u to travno borilište, u kome je busenje zemlje letjelo ispod kopita poludivljeg konja.

Prilazili su mu naizmjence jedan i drugi momak, stariji, nizak i snažan, i mlađi, visok i vitak. Bilo je čudno što ga nisu hvatali zajedno, savladali bi ga lakše, i čudno je što je Hasan ćutao, puštajući ih da se muče.

Ždrijebac, crne i sjajne dlake, jakih sapi, žilavih nogu i tankih članaka, stajao je nasred bašče, naljućen, raširenih ružičastih nozdrva, izdreljenih bionjača, trepereći u lakim drhtajima što su mu nabirali čvrstu kožu kao sitni talasi.

Stariji momak, uvučene glave u široka ramena, sav napregnut, prilazio mu je sa strane, ne pokušavajući da ga umiri glasom ili pokretom, pristajući da budu neprijatelji, i iznenada skočio, nastojeći da se dočepa vrata i grive, siguran u svoju snagu. Konj je stajao prividno miran, i odjednom se okrenuo uokrug, strelovitom kretnjom, ali čovjek kao da je to očekivao, izmakao se i bacio se s druge strane, uhvativši se za dugu grivu. Konj je zastao, iznenađen, a onda počeo da ga vuče, nastojeći da se oslobodi, ali je zagrljaj čvrst, i jake ruke ne puštaju vitki vrat. Izgledalo je da će ga savladati, ličilo je na čudu kako ljudska snaga može da ukroti ovaj čvor napetih mišica, stajali su ukopani, kao da su premoreni, kao da nemaju mogućnosti da se razdvoje, kao da ne znaju šta treba dalje da čine. A onda je životinja iznenadnim trzajem odbacila čovjeka daleko od sebe.

To se desilo i mlađem. On je prilazio konju opreznije, lukavije, pokušavajući da ga prevari otvorenim dlanom, čak i ljubaznim licem, na kome je lebdio besmislen smiješak, ali kad je došao nadohvat ruke, konj se zavrtio u krug i odbacio ga tijelom.

Hasan je dobacio ružnu riječ, mlađi se nasmijao, stariji opsovao ovu divlju mrcinu.

- Ti si mrcina - rekao mu je Hasan.

Gledao sam kako mirno prati ovu borbu, kao rvanje, kao dvoboj, i nije mu važno da konja uhvate, iako je kovač čekao s ove strane ograde, kao i ja, već da vidi kako pokušavaju i ne uspijevaju, i ne pomaže im savjetom niti prekida ovu opasnu igru. Ali me više začudilo što je neuobičajeno ozbiljan, čak i tmuran, nezadovoljan nečim, ali ne vjerujem da je zbog nespretnosti momaka. Čudno je i što je puštao da sve ovo suviše dugo traje, ličilo je na nepotrebnu surovost, koja je među njima možda obična, ali je meni izgledala bez ikakve svrhe. A to ponašanje mijenjalo je i sliku koju sam stvorio o njemu. Nije blag ni vedar, kao što sam zamišljao, ili je takav kad je sa sebi jednakima, a sa momcima je kao i drugi. Ali i kad me primijetio, kratko me pozdravivši, nije se izmijenio. Nije im skratio muke, a ni oni se nisu bunili.