Meša Selimović - Derviš i smrt

Okrenuo se oko drveta, s leđima uz stablo, u krugu pomičući posrebrene noge, pa se odvojio, korakom koji se nije čuo, kao bez težine, prišao dvorišnoj kapiji i oprezno je zatvorio mandalom. Zatim se vratio, i krijući se ispod sjenke drveća, došao do ograde, nadnio se nad rijeku, pogledao gore, u tjesnac, i niz maticu, prema kasabi, pa se povukao i nestao u gustom žbunju. Da li je nešto čuo ili vidio, ili ne smije da izađe, ili nema kud?

Volio bih da znam je li kriv.

I eto, prošao sam pored njega, pogleda oborena u zemlju, zaključao tekijska vrata, zatvorio se u svojoj sobi, a nisam se odvojio od tog čovjeka što je nahrupio u ovaj mir, prisilivši me da mislim na njega i da, stojeći uz prozor, posmatram njegov oživjeli strah. Učinio je da zaboravim na tuđi grijeh u ovoj đurđevskoj noći, i na početak svoga, i na dvije čudesne ruke u sumrak, i na brigu. A možda je baš bilo zbog nje.

Trebalo je da okrenem leđa prozoru, da upalim svijeću, da odem u drugu sobu, ako ne bih htio da ga nepotrebno muči osvijetljeni prozor, da učinim šta bilo, samo ne ono što sam učinio. Jer to je vezanost, bolesno zanimanje, neriješenost u sebi. Kao da nisam više imao povjerenja u sebe i svoju savjest.

Ovo skrivanje je djetinje, ili još gore, kukavičko, nemam čega da se plašim, čak ni sebe, zašto se pravim da ne vidim čovjeka, i dajem mu priliku da ode a on to neće, zašto se pretvaram kao da nisam siguran da je u tekijskoj bašči, da krije zločin ili bježi od njega? Nešto se dešava, nimalo nevino, znam da se stalno dešavaju teške i surove stvari, ali ovo je pred mojim očima, ne mogu da ga otisnem u neznano i neviđeno, kao sve ostalo, i neću da budem ni krivac ni nevoljni saučesnik, hoću slobodno da se odlučim.

Sišao sam u bašču, mjesec je svijetlio na kraju neba, uskoro će zaći, dafina je počela da cvjeta, vazduh je okužen njome, treba je posjeći, otužna je, nametljiva. Osjetljiv sam suviše na mirise ponekad, cijela zemlja vonja nepodnošljivo i guši me, dolazilo je to iznenada, sa uzbuđenjem, izgleda, iako ne znam kakve to međusobne veze može da ima.

Stajao je u spletu šiblja, ne bih ga našao da nisam znao gdje je, lice mu je bez crta, potrto polusjenom, on mene bolje vidi, otkriven sam svjetlom, pa mi se čini da sam go, a ne mogu da se zaklonim. Pretvorio se u šiblje, izrastao u grane, počeće da se njiše pod vjetrom noćnikom što kroz tjesnac silazi s planine.

- Treba da ideš - rekao sam šapatom.

- Kuda?

Glas mu je čvrst, dubok, kao da nije onaj sitni čovjek preda mnom.

- Odavdje. Svejedno kuda.

- Hvala ti što me nisi odao.

- Neću da se miješam u tuđe stvari, zato i želim da odeš.

- Ako me otjeraš, umiješao si se.

- Možda bi bilo najbolje.

- Jednom si mi pomogao. Zašto da to sad pokvariš? Moglo bi ti nekad zatrebati lijepo sjećanje.

- Ništa ne znam o tebi.

- Sve znaš o meni. Gone me.

- Sigurno si im zlo učinio.

- Nikakvo zlo nisam učinio.

- Šta misliš sad? Ne možeš ostati ovdje.

- Pogledaj, je li stražar na mostu?

- Jest.

- Čekaju me. Svuda su okolo. Zar me goniš u smrt?

- Derviši ustaju rano, vidjeće te.

- Skloni me do sutrašnje večeri.

- Putnici mogu da naiđu. Namjernici.

- I ja sam putnik namjernik.

- Ne mogu.

- Onda zovni stražare, tu su, iza zida.

- Neću da ih zovem. I neću da te sklonim. Zašto da ti pomognem?

- Nizašto. I skloni se, tebe se ovo ne tiče.

- Mogao sam da te upropastim.

- Nisi imao snage ni za to.

Zbunio me, nisam bio spreman na ovaj razgovor. Najviše me iznenađivalo, iz riječi u riječ, to što sam očekivao da susretnem sasvim drukčijeg čovjeka. Prevarila me slika razapetih ruku i nogu na kapiji. Zamišljao sam ga, prema žaljenju, prema bijeloj mrlji lica, prema slaboj odbrani tanke daske, kao jadnog, uplašenog, izgubljenog čovjeka, mislio sam čak da znam kakav mu je i glas, drhtav, nesiguran, a sve je bilo drukčije. Vjerovao sam da će ga smekšati jedna moja riječ, da će ponizno gledati u mene, jer je bio u bezizlaznom položaju, jer je zavisio od moje zle ili dobre volje. A njegov glas je miran, čak nije ni srdit, činilo mi se da zvuči gotovo veselo, podsmješljivo, izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno već ravnodušno, kao da je iznad svega što se dešava, kao da zna nešto što ga čini sigurnim. Toliko je iznevjerio moja očekivanja, da sam sigurno i pretjerivao u ocjeni njegove mirnoće. Začudilo me i kako je tražio da ga sklonim, kao da je to najobičnija stvar, usluga koja bi mu dobrodošla ali nije presudna. Molbu, ili zahtjev, nije ponovio, lako je odustao, nije se ljutio što sam ga odbio, nije ni gledao u mene, osluškivao je, malo podignute glave, ne očekujući više moju pomoć. Ne očekujući više ničiju pomoć, znao je da mu sad niko ne smije pružiti ruku, da nema ni rođaka ni prijatelja ni poznanika, osuđen da bude sam u nesreći. Oko njega i njegovih gonitelja ostavljen je prazan prostor.

- Sigurno misliš da sam rđav čovjek.

- Ne mislim.

- Nisam. Ali ne mogu da ti pomognem.

- Svako svoje zna.

Ni to nije prijekor, ni pomirenost sa nesrećom, već primanje onoga što jest, neko drevno gorko saznanje o nikakvoj volji ljudi da pomognu osuđenom čovjeku, svih ljudi, i mene je ubrojio u njih, i ne iščuđava se radi toga. To ga nije slomilo, nije mu oduzelo snagu, nije se obazirao izgubljeno oko sebe, već vrlo sabrano, vrlo određeno, odlučan da se bori sam.

Upitao sam zašto ga gone. Nije odgovorio.

- Kako si pobjegao?

- Skočio sam sa stijene.

- Jesi li ubio koga?

- Nisam.

- Jesi li ukrao, oteo, učinio kakvu sramotu?

- Nisam.

Nije žurio da se opravda, nije se trudio da me ubijedi, odgovarao je na moja pitanja kao da su suvišna i dosadna, ne cijeneći me više ni po dobru ni po zlu, ni kao opasnost ni kao nadu: nisam ga izdao a neću da mu pomognem. Začudo, to prelaženje preko mene, kao da sam drvo, žbun ili dijete, pogodilo je moju sujetu, nekako me obezličavalo i umanjivalo, oduzimalo mi vrijednost ne samo u njegovim već i u mojim vlastitim očima. Nije me se ticao, nisam znao o njemu ništa, nikad ga više vidjeti neću, a stalo mi je do njegova mišljenja, uvrijedilo me što se drži kao da me nema. Volio bih da se ljutio.

Napuštao sam ga, a uznemiravala me njegova samostalnost.

Stajao sam tako, i stajao, u mirisu dafine što me gušila, u đurđevskoj noći što je živjela za sebe, u bašči što je postala svoj svijet, stajali smo, čovjek do čovjeka, bez radosti što smo se sreli, bez mogućnosti da se razdvojimo kao da se nismo sreli. Mučno sam razmišljao šta da učinim s njim što se pretvorio u granje, da ne učinim zlo, da ne podržim tuđi grijeh, ne znajući kakav je, želeći da se ne ogriješim o savjest a ne nalazeći rješenje.

Čudna je to bila noć, ne samo zbog onoga što se dešavalo, već kako sam to primao. Razum je govorio da se ne miješam u ono što me se ne tiče, a umiješao sam se toliko da nisam vidio izlaza, duga navika da vladam sobom odvela me u sobu a vratio sam se gonjen nekom novom potrebom, tekijski i derviški red me naučio da budem tvrd a stajao sam pred bjeguncem ne znajući šta da učinim, a to je već značilo da činim što ne treba. Svi su razlozi govorili da ostavim čovjeka njegovoj sudbini, a išao sam s njim njegovim klizavim i opasnim putem, koji nije mogao da bude i moj.

I još dok sam mislio o tome, tražeći pogodnu riječ da se izvučem, rekao sam nenadano:

- U tekiju te ne mogu uvesti. Bilo bi opasno i za mene i za tebe.

Nije odgovorio, nije me ni pogledao, ništa mu novo nisam rekao. Još je bilo vremena da se povučem, ali već sam počeo da klizim i teško se bilo zaustaviti.

- U dnu bašče ima kućica - šapnuo sam - niko ne ide tamo. Tu držimo nepotrebnu starudiju.