Andrey Tikhomirov - Slaveni Slovani. Indoeuropske migracije

© Andrey Tikhomirov, 2019

ISBN 978-5-0050-7839-1

Created with Ridero smart publishing system

Slavenski narodi temelje se na slavenskim jezicima koji pripadaju indoevropskoj jezičkoj porodici. Moderni Slaveni dijele se u 3 skupine: istočne, južne i zapadne. Bjelorusi, Rusi i Ukrajinci pripadaju istoku, Bugari, Bosanci, Makedonci, Srbi, Slovenci, Hrvati i Crnogorci na jugu, Kašubi (etnička grupa Poljaka koji naseljavaju dio Poljske Pomeranije – Kašubija), Lužani, Poljaci, Slovaci i Česi. Sada su to države u kojima je većina navedenih slavenskih naroda: Bjelorusija, Rusija, Ukrajina, Bugarska, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Srbija, Slovenija, Hrvatska, Crna Gora, Poljska, Slovačka i Češka. Lužičani (lužički Srbi, Sorbijci, Vendi) žive u istočnoj Njemačkoj.

Slavenski narodi trenutno su raspoređeni u velikim područjima istočne i srednje Europe, Balkanskom poluotoku, Sibiru i Dalekom istoku. Teritorij njihove distribucije kroz istoriju značajno se promijenio. To se posebno odnosi na Ruse. U nekim dijelovima Evrope slavenski narodi su se asimilirali i nestali. Tako je bilo, na primjer, u istočnoj Njemačkoj, čija moderna toponimija svjedoči o drevnom slavenskom stanovništvu Brandenburga, Meklenburga, Saksonije i drugih susjednih regija. Još u 18. veku. Slavenski govor sačuvan je na Elbi (Slavenska Laba) u okrugu Lyukhov na rijeci Yetz. Tekstovi s kraja 17. – početka 18. stoljeća omogućuju nam suđenje o jeziku Lababa.

Slavenski su jezici povezani s ostalim indoeuropskim jezicima najstarijim korneslovim i oblikovnim. Slavenski su jezici naročito bliski grupi baltičkih (baltičkih) jezika, čak se ističe posebna slavensko-baltička zajednica (2—1 tisućljeća prije Krista). U još starijim vremenima slavenski jezici (4—3 milenijuma prije nove ere) najvjerojatnije su bili blisko povezani s iranskim jezicima. U 1. milenijumu nove ere Slavenski jezici stupili su u razne veze sa germanskim jezicima, kao i sa grčkim jezikom.

Od ne-indoeuropskih jezika posebno su bili značajni odnosi Slavena prema ugro-Fincima i turskim narodima, što se odrazilo na vokabular slavenskih jezika, posebno ruskog.

Jedna od najstarijih predslavenskih kultura je Luzitsky, smještena uz Vislu i Oder. Nalazi i artefakti kulture Lugice prostiru se do obale Baltičkog mora, na jugu dosežu gornju Visolu i Dunav, na zapadu – srednji tok Elbe, a na istoku – do Buga i gornjeg Pripjata. Najraniji spomenici luganske kulture datiraju još od bronzanog doba, krajem II milenijuma prije nove ere. e. Međutim, većina naselja Luga pripada sredini 1. milenijuma prije nove ere. e. Među njima je drevno selo smješteno na obali jezera Biskupinsko u blizini poljskog grada Poznana. Ostaci drvenih zgrada zbog vlažnosti tla dobro su sačuvani. Selo je bilo ograđeno moćnim odbrambenim zidom, sagrađenim od tri reda drvenih brvnara, iznutra ispunjenih glinom, zemljom i kamenjem. U selu je otvoreno osam paralelno popločenih ulica duž kojih su bile duge kuće. Raspored kuća u obliku ogromnih kolektivnih prebivališta, podijeljenih u sobe, ukazuje da su u njima živjele plemenske zajednice, unutar kojih je već postojala jasna podjela na porodice, ali porodice još nisu bile odvojene od klana. Među nalazima je i mnoštvo keramike iz različitih posuda.

Lužitska plemena bavila su se poljoprivredom. Kao rezultat iskopavanja pronađeni su ostaci drvenog orada, rožnate motike na drvenoj dršci, gvozdeni srpovi i jednostavne brusilice od kamenog zrna. Karbonizirano zrno raži, pšenice, ječma i graška pronađeno je i u naselju Biskupinski u Poljskoj. Od vlaknastih biljaka bio je poznat lan. Nalazi napravljeni u tim kućama ukazuju na nepostojanje bilo kakve primjetne diferencijacije njihovih stanovnika. Isti zaključak treba izvući iz razmatranja pogrebnih spomenika ove kulture, koji se razlikuju jednoliko i u tom su pogledu potpuno različiti, na primjer, od grobljanskih grobalja u Skiti, gdje postoji oštra imovinska diferencijacija pokopanih. Plemena luguške kulture spaljivala su svoje mrtve, s naknadnim ukopom žara s pepelom na “pogrebnom polju” – obredu vrlo karakterističnom za stare Slavene.

U I milenijumu pre nove ere. e. među plemenima luga kulture željezo u potpunosti raseljava kamen, a potom i broncu, od koje se počeo praviti samo nakit. U 7—6 vijeku. Pne e. metalurgija gvožđa proširila se među plemenima lugačke kulture, koja je metodom sirovog gvožđa vađena iz lokalnih močvarnih ruda. Plemena luga kulture izrađivala su razna jela od gline (često pokrivajući njenu površinu glazurama), figure životinja i ptica, dječije igračke itd.

U ekonomiji stanovništva Luga značajno mjesto je zauzelo i domaće stočarstvo. U naseljima ima mnogo kostiju domaćih životinja, a posebno kosti goveda. Poznati su sahrani luzičke kulture. Mrtvi su spaljeni, a ostaci spaljivanja zatvoreni u glinene posude, prekriveni krošnjama i stavljani u rupe. Takve posude sa ostacima izgaranja leša nazivaju se urne. Mali broj stvari bio je postavljen u blizini urna i posuda, navodno s hranom. Takva se groblja nazivaju “polja sahrane” ili “polja sahrane”. Obred sahrane u urnama kasnije je postao rasprostranjen među Slavenima i neslavenskim plemenima istočne Europe u prvoj polovini prvog milenijuma A.D. e.

U vezi s kulturom Luge bila je i druga praslavenska kultura – kultura Crne šume, koja je zauzimala međuprostor srednjeg Dnjepra i Gornjeg Buga i imenovala naselje Black Forest u slivu Inguleta, desnoj pritoci Dnjepra. U naseljima ove kulture koja datiraju još od starijeg željeznog doba nalazi se mnogo rožnijih i koštanih motika, oruđa za obradu kože, koštanih strelih, strelica, psalma s štapa i keramike. Mnogo materijala kulture Crne šume sakupljeno je u naselju Subbotinsky. Materijali ovog naselja svjedoče o širokom razvoju zanatske proizvodnje. Uz zanate izrađene od kostiju i keramike pronađeno je više od dvije stotine fragmenata livarskih kalupa koji su služili za lijevanje nakita i Kelta, gvozdene stvari. Kultura crne šume karakteriše veliki broj grobnica dvije vrste – nasipi i bezkurgani. Sahrani kao i brojni drugi elementi kulture bliski su spomenicima luzitske kulture.

Krajem 1. milenijuma prije nove ere. e. Kao rezultat napredovanja prema jugu pomorskih plemena i drevnih Nijemaca s Jutlanda, na mjestu Glužitske kulture razvila se prževarska kultura, čija je teritorija bila mnogo šira. Razlozi ovog kretanja kpoka ostaju nejasni. Naselja Przeworsk bila su smještena na povišenim mjestima. Ljudi su živjeli u kolibama, bavili se poljoprivredom i stočarstvom. U kulturnim slojevima naselja Pshevor nalaze se gvozdeni srpi, sjekire, plugovi i veliki broj štukaturne keramike. Smatra se da je podjednako pripadao i drevnim Slavenima i drevnim Nijemcima. Štoviše, nemoguće je teritorijalno podijeliti ovu kulturu na slavenski i germanski dio, na dvije regije, jer su u to vrijeme, na prijelazu naše ere, i germanska i slavenska plemena često mijenjali svoj položaj, živjeli u prugama i elementi njihove kulture su se miješali. Kulture koje smo opisali u 1. milenijumu pre nove ere e. približno daju predstavu o teritoriju formiranja starih Slavena. Međutim, ne može se reći koja je od tih kultura bila najstarija slavenska kultura, iako su u prošlosti bili vrlo odlučni pokušaji povezivanja jedne od njih sa Slavenima.

U drugom veku Pne e. između gornjeg toka Zapadnog Buga i Srednjeg Dnjepra, to jest u južnom delu Belorusije i u šumsko-stepskoj Severnoj Ukrajini, tik do Kijeva na jugu i Brjanskog na severu, javlja se Zarubina kultura. Vjeruje se da su centri formiranja te kulture bili u zapadnom dijelu ove teritorije. Četiri stotine godina, plemena Zarubinets bila je jedina i brojna populacija šumsko-stepskog Dnjepra i Polesije, odnosno onih teritorija koje se u istočnoj Europi smatraju drevnim slavenskim zemljama. Ta je kultura apsorbirala tradicije niza predslavenskih kultura, razvijenih na njihovoj osnovi i na teritoriji koju su zauzele.